Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Azija :: Tajland :: Bangkok :: Putopisi :: Miroljubiv narod
Bangkok

Miroljubiv narod

Miroljubiv narod

Još uvijek ne vjerujem da sam se s frendicom uputila u jugoistočnu Aziju, jer me jug Azije nikada nije osobito privlačio. Letimo China Airlinesom; avion je super komporan, filmova za gledanje imamo na izbor, kao i igrica. Sve u svemu divan let.
Stižemo u Bangkok u 06.30. Uzimamo prtljagu i odmah na aerodromu mijenjamo Eure u Bahte. Izlazimo iz aerodromske zgrade i odmah osjećamo vlagu u zraku. Zrak je nekako težak; možda je to zbog neispavanosti i šoka koje smo doživjele izašavši iz klimatizirane zgrade odmah van.
Promet je već u ranu zoru vrlo gust. Gradski autobusi nemaju klimu, vidim da su prozorčići na busevima otvoreni, za razliku od našeg autobusa u kojem je klima toliko jaka da mi se hladnoća uvukla u kosti.
Stižemo u naš hotel, Century Park, koji se nalazi u dijelu grada zvanom Pratunam. Vozili smo se od aerodroma dobrih sat i 30 min. Doček u hotelu je vrlo simpatičan, svi se smješkaju i jako su ljubazni. Soba nam je na 12. katu.  Kratko osvježenje u sobi i izlazimo da bi iz prve ruke upoznale grad. Šetamo ulicom Ratchaprarop. Promet je katastrofalan. Još uz to vozi se lijevom stranom. Gledamo kako se masa automobila kreće u nama pogrešnom smjeru i a bangkok put.jpgdobivamo laganu vrtoglavicu. Većina natpisa i prometnih znakova je na tajlandskom. I to samo na tajlandskom. I sad se vi snađite! Ne predajemo se! Nastavljamo šetnju (pa valjda ćemo se znati vratiti u hotel) i dolazimo do male lokalne tržnice. Cijelo vrijeme prolazimo kraj malih restorančića iz kojih se šire nama nepoznati mirisi. Ma, najbolje bi bilo da umjesto riječi restoran kažem štand. Zapravo se radi o štandovima od kojih su neki pokretni, na kotačima, a Tajlanđani se zaustavljaju na njima da bi nešto pojeli.
Umor nas je dotukao, ali još ne idemo u hotel. Uzimamo taksi koji nas vozi u Siam Center; radi se o velikom trgovačkom centru u kojem su trgovine, restorani, kino. Vidimo kino dvoranu otvorenu, a unutra udobne stolice... Ušle smo samo na par minuta da odmorimo noge i zaspale! Koja sramota! Vraćamo se u hotel tuk-tukom. To su trokolice koje jure gradskim ulicama, provlače se izmeču jurećih automobila, utrkuju se međusobno. Tuk-tuk je otvoren sa svih strana, gore je krov, naprijed sjedi vozač, a nas dvije odostraga, od jurnjave nam se zamrsila kosa. U početku samo što nismo vrištale od straha, jer stvarno jure. A nakon par minuta vožnje počele smo uživati. Za cijenu tuk-tuka uvijek se morate cjenkati prije nego što sjednete u vozilo, a za taksi uvijek možete tražiti da uključi taksimetar! Ako Vam se ne udiše smog, rađe uzmita bangkok put1.jpge taksi!
Naveče smo tuk-tukom otišle u Patpong, famoznu crvenu četvrt. Tu je i lokalna tržnica na kojoj prodaju lokalne proizvode – batik, satove (lažnjake), odjeću (isto se radi o lažnjacima poznatih marki). U Patpongu ima puno svijeta. Prostitucija izgleda još uvijek cvjeta. Moram priznati samo jednu stvar: iako smo dvije cure, niti u jednom trenutku nisam se osjetila ugroženom ili u opasnosti. Tajlanđani su vrlo miroljubiv narod.
Dani koji su uslijedili bili su predviđeni za obilaske. Posjetile smo Wat Traimit u kojem se nalazi statua Zlatnog Bude. Statua je visoka 3 metra i teška oko 5 tona. Vrhunac naših obilazak svakako je bio obilazak Kraljevske palače. Podignuta 1782. Palača je dugo vrijeme bila sjedište tajlandskih vladara. Unutar palače nalaze se i hramovi od kojih je sigurno najznačajnijih hram u kojem je smješten Smaragdni Buda; tu statuu koja zapravo i nije od smaragda već od žada smatraju zaštitnikom Tajlanda. Odlučite li se za obilazak kraljevske palače, svakako Vam preporučam da se pristojno obučete. Kontrola na ulazu je dosta stroga. Žene ne smiju imati jako dekoltirane majice, gola ramena i koljena, bermude za plažu, a kratke hlače i mini suknje da i ne spominjem.
Odlazimo i u Wat Po u kojem je velika statua ležećeg Bude. Statua je duga 45 metara i visoka 15 metara. U tom se hramu nalazi i najstarija škola masaže.
U Wat Arun stigle smo u sam zalazak sunca; malo paradoksalno, je Wat Arun u prijevodu znači Hram zore. Možda sam i zbog toga zapamtila ime hrama. A hram mi se urezao u sjećanje i s naše noćne vožnje rijekom Chao Praya, rijekom koja dijeli Bangkok od Thonburija.
Jedno poslije podne odlučile smo vidjeti i Bangkok iz ptičje perspektive i sjele smo na Sky Train. Radi se o nadzemnoj brzoj a bangkok put3.jpgželjeznici, koja povezuje različite dijelove grada. Već na postaji primijećujemo da je sve čisto ko' u apoteci, ist stvar je i u samom Sky Trainu. Svima koji idu u Bangkok preporučam vožnju Sky Trainom. Turista praktički nema. Ljudi su ljubazni. Čak i kad ne znaju engleski jako se trude da Vam pomognu. Mi smo doživjele Tajlanđane onakvima kavi jesu, a ne kakvi bi se trebali prikazati pered turistima i općenito, strancima.


Autor: M.J.