Aerodromska pista 1992.

Ujedinjeni narodi su u srpnju 1992. godine napravile jednu pozitivnu stvar. Preuzimanje Sarajevskog aerodroma sa strane srpske vojske omogućilo je dostavu hrane za građane Sarajeva putem zračnog mosta. Međutim, u sporazumu potpisanom između UN-a i srpske strane, Srbi su zahtjevali da se taj aerodrom može koristiti samo za potrebe UN-a. Aerodrom je bio od strateškog značenja za bosansku vojsku i za građane Sarajeva, jer se nalazio između grada i slobodnih teritorija. Vojnici UN-a poštivali su sporazum napravljen sa Srbima. Bosanci koji su noću pokušavali prijeći Aeorodrom da bi se spojili sa svojim obiteljima ili da bi došli do neophodne hrane i municije, sprečavani su. U rijetkim slučajevima UN vojnici su i pomagali ljudima u prelascima. Međutim, ti rijetki slučajevi nisu mijenjali mišljenje građana prema UN-u. Poštivanje sporazuma potpisanog sa mučiteljima grada po mišljenju većine građana, bio je za svaku osudu. Grad bez normalne hrane i municije nije mogao opstati niti se odbraniti, a jedini izlaz iz takve situacije bio je korištenje aerodroma kao komunikacije. Ljudi su iz noći u noć pokušavali prijeći preko piste, a mnogi su nakon nekoliko pokušaja i uspjevali.
Srpski snajeperisti koji su se nalazili u neposrednoj blizini aerodroma, također su pokušavali zaustaviti ljude u namjeri da pretrče pistu. Način na koji su to radili, bio je koban za nekoliko stotina ljudi. Zbog velikog broja ubijenih morao se tražiti novi izlaz. Slabo naoružani bosanski vojnici u gradu nisu mogli razbiti srpski obruč, a i svi pokušaji proboja s vanjske strane su bili bezuspješni.

Tunel

Teška situacija u gradu, i opasni prelasci preko piste dovodili su mnogo ljudi na razmišljanje o izgradnji podzemnog puta. Dakle, ideja o kopanju tunela postojala je u narodu, a posebno kod onih ljudi koji su bježeći od snajperskih metaka na Sarajevskom aerodromu tražili bilo kakav zaklon. I ljudi iz Generalštaba bosanske vojske, također su se bavili mišlju o komunikaciji ispod aerodroma. Prvi pokušaj je bio da se pronađe poprečna drenažna cijev, koja se nalazila ispod aerodroma, i koja je korištena za prikupljanje podzemnih voda. Ta cijev mogla se privremeno koristiti kao komunikacija. Međutim, zbog nemogućnosti pronalska plana aerodroma, ideja je propala.

Krajem 1992. godine, Generalštab pokreće inicijativu za izgradnju tunela, a general Rašid Zorlak pronalazi dva inžinjera u gradu koji su bili sposobni napraviti projekt. Ti inžinjeri bili su Nedžad Branković i Fadil Šero. Njima je 22.12.1992. godine izdana naredba sa strane Generalštaba da prikupe svu potrebnu dokumentaciju za izgradnju tunela, te da se pristupi izradi plana.  Gospoda Branković i Šero, sakupili su još nekoliko ljudi, među kojima su bili i Ibrica Fazlić i Šemsudin Kadribašić, kao i geometri, bez kojih rad nije mogao početi.
Izradi projekta pristupilo se u strogoj tajnosti. Zbog same okolnosti da se tunel treba napraviti ispod aerodroma, rad na projektu trebao se obaviti krajnje profesionalno, tj. bez i jedne greške koja bi mogla dovesti u pitanje stabilnost aerodromske piste ili sigurnost ljudi. Određene su polazne točke na Dobrinji i Butmiru, a činjenica da se tunel trebao početi kopati sa obadvije strane zahtjevala je vrlo pažljiva određivanja pravca tunela.
Projekat komunikacija D-B (Dobrinja – Butmir), završen je u siječnju 1993. godine, kada je izvršena i njegova verifikacija.
12.01. je izdana prva naredba sa strane komandanta Prvog Korpusa, Mustafe Harjulahovića o pristupanju organizaciji radova, a u njoj je izdano naređenje 5. brdskoj brigadi sa Dobrinje da se pruži sva moguća pomoć u realizaciji projekta.
Radovima na kopanju prilaznog tranšea pristupilo se 28.01.1993. godine, a započeli su ga 8 pripadnika civilne zaštite sa Dobrinje. Radilo se 3 – 4 sata dnevno, a radovi su tekli vrlo sporo. Nepovoljni vremenski uvjeti, nedostatak alata i ljudstva, granatiranje, i slični problemi koji su pratili radove nisu ulijevali optimizam u ljude. U to vrijeme malo je ljudi uopće vjerovalo u mogućnost izgradnje tunela u uvjetima kakvi su postojali. Budući da je bilo planirano da radovi na izgradnji započnu sa dvije strane da bi se skratilo samo vrijeme izgradnje, odlučeno je da se napravi organizacija i sa Butmira.

23.01.1993. godine, Šero Fadil je prešao pistu i pronašao Ramadana Šarića, koji je imao dosta iskustva u takvim poslovima. Organizirali su nekoliko sastanaka sa odgovornim ljudima na toj strani da bi ih upoznali s planom početka radova. Nisu naišli na razumijevanje upravo zbog sumnje da se to može izvesti, tako da su sve aktivnosti sa strane Butmira prekinute.
Radovi na kopanju prilaznog tranšea sa Dobrinje se nastavljaju, a prve metre tunela, 01.03.1993. godine počeli su kopati pripadnici jedinice El-Fatih, koja je bila u sastavu 1. Korpusa Armije BiH. Kopalo se ručno, tj, samo uz upotrebu krapi i lopata. Za osvjetljenje, korištena su sarajlijama dobro poznata kandila (posudice napunjene uljem, s kratkim fitiljem).
Tajnost projekta D-B imala je za posljedicu nedostatak opreme i materijala, tako da su radovi na kopanju a i sama ideja, u ožujku 1993. zapali u veliku krizu. Tada je obavješteno Predsjedništvo BiH i Predsjednik Alija Izetbegović, koji je dao punu podršku projektu. Poslije toga izdane su još neke dodatne naredbe o prikupljanju potrebne opreme i ljudstva, tako da su radovi sa Dobrinje definitivno započeli 28.03.1993. godine sa svim raspoloživim sredstvima. Za kopanje je prikupljen dovoljan broj ljudi, vojnika iz svih sarajevskih brigada. To su bili većinom radnici građevinskih firmi koji su već imali dosta iskustva u tim poslovima. Veći dio njih bio je iz Pete brdske brigade sa Dobrinje.
Organizacija radova sa strane Butmira bila je takođe teška. Nije postojala nikakva telefonska veza, tako da je jedini način komunikacije bio pretrčavanje piste. Iz grada su na stranu Butmir prešli Rašid Zorlak, Nedžad Bubica i Adem Crnovršanin, i sastali se sa Ramadanom Šarićem i počeli organizaciju radova. Međutim, prokopavanje tunela značilo je život za grad Sarajevo, i taj projekt se morao nastaviti i pored svih problema na koje su ljudi nailazili pri njegovoj realizaciji.
Za potrebe kopanja angažirani su pripadnici Civilne zaštite općine Ilidža, tako da su radovi na izgradnji započeli 23.04.1993. godine u naselju Donji Kotorac, kod kuće obitelji Kolar.

Kasnije je ljudstvo popunjeno rudarima iz Miljevine i iz srednje Bosne. Rad se odvijao u tri smjene, tj. 24 sata dnevno. Poseban problem bila je podzemna voda, koja se na prostorima oko Sarajevskog aerodroma nalazila na vrlo niskom nivou. Zbog stalnih prekida u napjanju električnom energijom, voda se često iz tunela iznosila ručno, tj. u kantama ili kanisterima.
Usporedo s kopanjem tunela vršilo se i postavljanje instalacija za osvjetljenje, a osvjetljavalo se pomoću malog agregata.
Sa strane Dobrinje, za podgradu tunela koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim tvornicama. Drvo je bilo teško pronaći u Sarajevu, tako da su se vertikalni zidovi tunela većinom oblagali metalnim limovima. Na strani Butmira bila je obrnuta situacija. Željezne konstrucije bilo je teže pronaći, pa je većina tunela s te strane napravljena od drva transportiranom s planine Igman. Iskopana zemlja odlagala se u blizini, a korištena je kao zaštita od srpskog granatiranja. Ta zemlja izvozila se ručnim kolicima, što je bio vrlo težak zadatak i mukotrpan posao. Srpska strana je u međuvremenu saznala za kopanje tunela, pa su stalnim granatiranjem pokušali obustaviti radove. Upućivali su i protestna pisma komandi UNPROFOR-a da obustave radove. UNPROFOR nije reagirao možda iz razloga što nisu mogli naći dokaze, ili ih možda nisu htjeli naći.
I pored svih poteškoća na koje je nailazla ideja o tunelu, ali i samo kopanje tunela, 30.07.1993. godine, oko 21.00 sat, dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod Sarajevskog aerodroma.
Tog dana, Sarajevo je dobilo mali, ali sigugran prolaz, tj. vezu s Butmirom, Igmanom i ostatkom slobodnih teritorija BiH.

Ukupno je iskopano oko 2.800 m³ (kubnih metara) zemlje ugrađeno oko 170 m³ drvene građe, i ugrađeno oko 45 tona metala. Dimenzije tunela bile su: 800 m dužina, prosječna širina 1 m i prosječna visina 1,5 m.

Izdana je i prva naredba o korištenju tunela u prva tri dana. Iste noći kada je prokopan, kroz njega je u grad prebačeno oko 12 tona vojnog materijala, a jedna velika grupa vojnika iz Sarajeva izašla je na planinu Igman, gdje su za to vrijeme Srbi krenuli u ofanzivu velikih razmjera pokušavajući zatvoriti Igmanski put.
Tunel D-B bio je vojni objekt,  a vojna policija 4. i 5. brigade brinula je za njegovu sigurnost te kontrolirala ljude.  Kasnije su te dužnosti preuzeli pripadnici Bataljona Vojne policije 1. Korpusa. Veza između dva kontrolna punkta uspostavljena je vojnim telefonom. Za prolazak tunela, civilima ili vojnicima bila je potrebna dozvola od komande 1. Korpusa, koja se nije morala plaćati.
Na samom početku funkcioniranja tunela sve se nosilo na leđima i u rukama. Prenosila se hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ranjenici i drugo. Poslije završetka radova na postavljanju pruge koja je napravljena od željeznog vinkla, napravljeni su i mali vagoni, tako da je transport materijala bio puno lakši.
U početku je u funkciji bilo samo 5-6 kolica, a kasnije se zbog kolilčine materijala koji se prevozio, broj napravljenih kolica popeo na 24 komada. Kolica su se koristla većinom u vojne svrhe, a ljudi su ih gurali ručno, sa teretom od 200-300 kg. Guranje kolica nije bio lak posao, posebno zbog pravca tunela koji je imao nekoliko krivina, a uz to je tunel jednim dijelom išao prema dole, a potom nekih 200 m prema gore. Najdublja točka tunela ispod aerodromske piste bila je 5 metara, što je dovodilo do velikih problema sa podzemnom vodom na tom dijelu. Električne pumpe koje su bile postavljene u tunelu nisu bile dovoljne, posebno za vrijeme jakih kiša ili naglog topljenja snijega. Često se događalo da zbog kvara na pumpama ljudi moraju gaziti kroz vodu iznad koljena.

Dva puta se dogodilo da se tunel napunio vodom do plafona. Prvi put je bio blokiran 2 dana, a drugi put pet dana. Zbog toga su montirane dodatne – veće pumpe, ali na otvorenom prostoru, što je definitivno riješilo problem punjenja tunela vodom. Održavanje tunela obavljalo se svakodnevno u vremenskom razdoblju 08.00 – 11.00 sati. Tijkom tog održavanja svaki prolaz ljudi i materijala bio je obustavljen.
Prolazak ljudi kroz tunel odvijao se u dva smjera naizmjenično. Grupe ljudi kretale su se između 20 i 1.000 osoba, a skoro svaki čovjek je nosio prosječno 50 kg hrane u ruksaku. Hrana je većinom kupovana u Hrvatskoj i transportirana u Butmir preko Igmana, a razlog dolaska ljudi kroz tunel u Butmir da bi je kupili bila je njena cijena. Ljudima u većim grupama ponekad je bilo potreno i dva sata da prođu 800 metara tunela.
Prosječno je kroz tunel dnevno prolazilo 4.000 ljudi. Zbog stalnog srpskog granatiranja i snajperskog djelovanja, transport materijala odvijao se noću. Prosječno se vozilo 20 tona nekog materijala tijekom jedne noći. Budući se između naselja Donji Kotorac, u kojem se nalazio izlaz tunela, i naselja Butmir nalazio otvoren prostor, napravljen je tranše kako bi ljudi mogli sigurno doći do ulaza. Međutim, vozači kamiona sa materijalom morali su na sebe preuzeti rizik dolaska tijekom noći bez svjetala, jer se za kamion nije mogao napraviti nikakav sigurniji put.
Zbog nedostatka nafte u gradu, kroz tunel je proveden cjevovod, a sistem transporta nafte bio je ispumpavanjem iz cistrne koja bi dolazila na butmirsku stranu, kroz cijev u tunelu, u drugu cisternu u Dobrinji.
Ova operacija uz transport municije ili eksploziva, bila je jedna od najopasnijih. Uvijek je postojala mogućnost da neka od srpskih granata pogodi kamion i uništi sve oko tunela. Na sreću, nikada nisu bili dovoljno precizni. Međutim, te srpske granate dva puta su pogodile ljude koji su čekali na ulazu. Napravljena su dva strašna masakra u kojima su stradali većinom civili. Ti masakri nisu mogli zaustaviti funkcioniranje tunela jer je grad ovisio od materijala ubačenog kroz njega. Telefonska veza između Sarajeva i ostalih gradova bila je neophodna, tako da su radnici PTT-a BiH proveli kabel kroz tunel do Hrasnice, a potom dalje preko Igmrana.

Uz pomoć donacije Njemačke vlade, koja je donirala kabel za električnu energiju, radnici Elektroprivrede u suradnji s ljudima iz Civilne zaštite provli su 12 Megawatni visokovoltažni kabel od Pazarića, preko Igmana, kroz tunel do grada. Svi radovi obavljali su se noću, a po završetku istih prolazak kroz tunel postao je vrlo opasan. Ljudi su ponekad morali gaziti kroz vodu, dok im se u isto vrijeme kabel nalazio sa jedne strane, a cijev za naftu sa druge.
Ratni Sarajevski Tunel imao je neprocjenjiv značaj za grad Sarajevo a i za BiH. Kao vojna komunikacija omogućio je manevar vojske i sredstava u vrijeme kada je to bilo najpotrebnije. Omogućio je i funkcioniranje organa vlasti BiH i ulazak članova parlamenta. Tunel je spasio grad od potpune srpske okupacije. Spasio je 300.000 ljudi od srpskih logora, ubijanja i protjerivanja.

Ratni Sarajevski Tunel – muzej

Poslije završetka rada, tunel D-B je napušten, i počelo je njegovo propadanje. Kuća obitelji Kolar je demobilizirana kao i Bajro i Edis. Zbog nedostatka posla i očuvanja uspomene na legendarni tunel, obitelj Kolar je odlučila je sačuvati sve ono što se koristilo pri izgradnji i samom korištenju tunela.
Uspjeli su prikupiti kolica koja su korištena za prijevoz materijala, alat koji je korišten pri kopanju tunela, ruksake i vreće u kojima je narod nosio hranu, a uspjeli su sačuvati od propadanja i jedan mali dio tunela.
Sve to je kompletirano u jedan mali autentični muzej u kojem posjetitelji mogu saznati puno o objektu D-B.
Posjetitelja ovog tunela ima puno. Bosanci i Hercegovci dolaze obnoviti sjećanja, a stranci da se uvjere u nemoguće: kako kroz jedan mali, ručno kopani tunel može opstati približno 300.000 građana.
Nadamo se da će od ovog malog muzeja u skorije vrijeme postati veliki spomenik za grad Sarajevo, u kojem će sljedeće generacije učiti da im se ovo zlo kroz koje smo mi prošli nikada ne ponovi.

Adresa:
Bajro i Edis Kolar
Sarajevo – Ilidža – Donji Kotorac
Ulica: Tuneli 1
Radno vrijeme: 09 – 19 sati svaki dan
Tel. +387 33 628 591 (9 – 18h)
Tel. +387 33 466 885 (19 - 8h)