Colosseo- rimski antički prsten koji nam se smješka sa razglednice ovoga puta ostaviti ćemo jednom od tisuće turista, koji svake godine dolaze na hodočašće na ovaj najpopularniji kulturni spomenik na svijetu.

Zvuči nevjerojatno da u Rimu mogu postojati i ružne statue; ali ovaj vječni grad u svojoj je duši odista takav: dvoličan.

Mene još uvijek uspijeva svakodnevno iznenaditi, srećom ugodno; jer hodajući po sampietrinima (kocke od granita, kojima je potpločen veliki dio rimskih ulica u centru grada, zaštićen je kao pravi spomenik kulture, naime izričito je kažnjivo bilo kakvo njihovo oštećivanje) mogu dokućiti njegovu prevrtljivu prirodu. U Splitu ih zovemo kockice i sjećam se da su uništavale pete na mojim cipelama. U malim rimskim uličicama ponekad je gotovo  i nemoguće hodati, jer između sampietrina otvore se prave rupetine,  baš kao između dva pokvarena zuba. Ali ja ovaj grad volim i zbog njegovih nepredvidljivosti; nalikuje mom splitskom getu, i ovdje moj pogled prolazi između rublja koje ostaje na sušilu po dva tri dana, jer sunce ne prolazi tako lako kroz zamračena kućna dvorišta, za razliku što u Rimu postoji i realna mogućnost susreta sa kakvim motorićem koji se iznenada pojavi iza ugla. Zaključak: kada se šeta Rimom ne može se biti sa mislima u oblacima; mora se biti prisutan i tijelom i dušom. I to nije samo zbog vlastite sigurnosti.  

Veliki suvremeni rimski pisac Marco Lodoli u svojoj popularnoj knjizi "Isole-Guida vagabonda di Roma" ("Otoci-Skitnički vodič po Rimu") navodi dvostrukost prirode svog rodnog grada, naglašavajući da nas ta pojedinost ne smije u nikakvom slučaju zbuniti i iznenaditi: s jedne strane narodna i popularna ćud Rima, kojoj se suprostavlja, s druge strane, njegova plemićka duša, istodobno autentična. Naime, nema nikakve mogućnosti da jedna predvlada drugu; ne trebamo brinuti jer zasigurno putuju istovjetnim kolosijekom; i vjetojatno je to razlog što često odlazeći iz ovog grada ostaje u mislima tračak nedorečenosti, gotovo da nakon nekoliko dana poželimo ostati zauvijek; rastanak podsijeća na onaj sa starim dobrim prijateljem. Ali, baš tu je njegova čar, momenat kada potpuno osjetimo njegovu neformalnu prirodu i Rim nam ulazi pod kožu.Kao kad se ne može preboljeti velika ljubav i postoji uvijek trenutak u kojem misli odlutaju daleko. Rim ti zauvijek poklanja svoj romantični nemir.

Marco Lodoli u svojim rimskim Isolama (Otocima) priča o svojim sretnim otocima koje nalazi u svom rodnom gradu; iskreno mislim da bilo tko od nas, u našim gradovima i mestima rasutim po svijetu, traži svoje Otoke, i vjerojatno bilo tko od vas već poznaje svoje Otoke i čvrsto ih čuva za sebe, s pravom, rekla bih. Rimski Otoci su drugačiji, pripadaju svima, zaista svima, i onima koji ih napučuju, i onima koji ih fotografiraju, i onima koji ih štuju, i onima koji ih kritiziraju. Imaju u duši nekakvu svoju posebnu univerzalnost; onu neobičnu dvoličnost prirode Rima: narodne i plemićke. Rekla bih ljudske ćudi, jer svi smo mi u našoj goloj duši pomalo gospoda i pomalo sluge; naravno u romantičnoj verziji ove terminologije.
Moj najmiliji Otok u Rimu nalazi se na Piazzi Mattei, u srcu rimskog geta; "Fontana delle Tartarughe" ("Vodoskok Kornjača"). Vodoskok je sagrađen između 1581 i 1588 godine po projektu arhitekte Giacomo della Porta i kipara Taddea Landinija, završnu harmoniju jedinstvenog vodoskogka dao je najveći umjetnik talijanskog baroka Gian Lorenzo Bernini, koji je po narudžbi pape Alessandra VII 1658 godine poklonio vodoskoku četiri prekrasne kornjače koje su smještene na vrhu vodoskoka i čini se kao da se brčkaju u vodi. Zauvijek.
Osim svoje neprikosnovene arhitektonske harmoničnosti, vodoskok čuva legendu koja priča o njegovoj gradnji. Naime narodna verzija (eto gdje se sudaramo sa popularnom dušom ovog grada, gotovo paganskom) kazuje da je  jedan od vojvoda Mattei, koji su bili vlasnici palače, imao veliku manu da gubi ogromne svote kartajući; jednom prilikom vijest da je vojvoda prokockao važu cifru došao je do ušiju budućeg svekra, koji je bio tako ljut da mu je odbio ruku svoje kćeri. Legenda nastavlja da je vojvoda bio toliko izvan sebe da je u toku jedne noći dao sagraditi prekrasan vodoskok; slijedećeg jutra pozvao je ljutitog svekra da vidi što je bio u stanju sagraditi njegov budući zet u tako malo vremena, kaže se da mu je  pogled na toliko ljepote razmekšao srce i oprostio je sve poročnom vojvodi. Priča se da je vojvoda, da bi se odužio svekru, dao da se pokrije prozor sa kojeg je ovaj gledao vodoskok, i dan danas taj je prozor na palači Mattei ostao sazidan.
Danas, nakon velike restauracije vodoskoka koja je započela u Svibnju 2005, možemo uživati u ljepoti predstave koju nam svakodnevno poklanja ovaj mali trg u rimskom getu.
Ima još jedna simpatična pričica o kornjačama koje ukrašavaju vrh vodoskoka; ali ovom prilikom ne radi se o nikakvoj legendi, rekla bih nažalost. Naime, nakon krađe jedne od četiri kornjača Berninia 1979 godine, odlučeno je da se zamijene sa kopijama, dok su originali od preostalih triju kornjača danas čuvani u gradskom muzeju. Nije to bilo prvi put da su nestale kornjače sa vodoskoga na trgu Mattei; bilježi se sudbina nestalih kornjača 1906 i 1944 godine, kada je kornjača bila nađena od strane jednog skitnice, koji je pošteno vratio gradskoj upravi. Nažalost, o sudbini kornjače, koja je ukradena 1979 godine, do dan danas ni traga ni glasa.
Ja pored vodoskoka prolazim svakodnevno, za mene je jedna ugodna isprika da se zaustavim i odmorim od gradske vreve. I često moj pogled odluta prema sazidanom prozoru palače Mattei.

Postoje sretni Otoci u jednom gradu, ali mogu postojati i oni manje sretni, oni u svom zaleđu imaju nekakvu prevrtljivu i neobičnu priču. Jedan od tih manje sretnih Otoka nalazi se u crkvi Trinità dei Pellegrini na trgu Pellegrini, dva koraka od prekrasnog mosta Ponte Sisto, koji ujedinjuje Via Giulia (po meni najljepša lica u Rimu) sa Trasteverom (karakterističan dio Rima koji sjedinjuje narodnu i folklorističku dušu grada sa onom plemićkom, koja je dobro zatvorena u svojim dosadnim salonima, veoma kič i ni u kojem slučaju elegantnim).
U crkvi Trinità dei Pellegrini nalazi se najružnija statua talijanske renesanse. Autor ovog neuspijeha umjetnosti bio je Jacob Cobbaret, poznatiji po svom nadimku Copé; došao je u Rim iz Holandije sa željom da postane veliki renesansni umjetnik. Održavao se zahvaljujući zlatarima, koji su mu davali na rad urezivanja u slonovači. Više od trideset godina tvrdoglavi umjetnik je tajno radio na jednoj statui- "", koja mu je bila naručena od strane popova crkve San Luigi dei Francesi. Tokom radova na statui Copé nije dao nikome da se približi njegovom radu, a kamoli da prihvati kakav mudar savjet od kipara koji su bili daleko vičniji od njega. Nakon trideset godina tajnog rada, napokon je naručilac mogao vidjeti katastrofalni kip, koji je na mjestu je bio odbijen. Danas, na neki način, ovaj frustrirani i neuspijeli umjetnik talijanske renesanse postaje simpatični autor najružnije statue talijanske renesanse. Navijamo i za nedorečene umjetnike.
Ja pored crkve Trinità dei Pellegrini prolazim svakodnevno, za mene je jedna ugodna isprika da se zaustavim i odmorim od gradske vreve. Kako je crkva otvorena samo u sumrak za molitvu zajednice San Egidio i Caritas, jer je godinama u fazi restauracije, dogodi se da uđem i zaustavim se ispred statue "San Mattea" i...

Pogled mi se vrati na razglednicu Colossea. Zasigurno je i to veliki Otok ovog grada, za koji vrijedi doći bar na kratko.