Božić je. Počinje moje putovanje u Meksiko. Pustolovina započinje u glavnom gradu, vjerojatno najboljem mjestu za provesti božićne praznike. Unatoč dugom letu, nisam umoran i odlučujem posjetiti centar grada. Od rane zore grad je vrlo živahan i pun ljudi. Ima puno štandova na kojima se prodaje sve i svašta. Krećem prema centru, glavnom trgu grada koji se zove Zocalo. Cijeli povijesni centar pun je spomenika, starih palača i muzeja. Jako me se dojmila palača  Palcio de Bellas Artes koja se nalazi u blizini jedinog parka u strogom gradskom centru. Nakon oko pola sata hoda stižem na Zocalo ispred Palacio Nacional, s muralesima Diega Rivere. Tu je i katedrala koju i Meksikanci nazivaju Catedral Metropolitana. Jedna je od najvećih katedrala u svijetu; u samoj katedrali ostajem bez riječi ispred oltara Altar de los Reyes. Nakon obilaska katedrale izlazim na trg Zocalo koji se u par minuta, dok sam bio u katedrali, potpuno promijenio; trg je ispunjen štandovima, a gužva je duplo veća.
Vraćam se prema Trgu republike. Ukratko, za ovo kratko vrijeme malo sam šokiran, i to neugodno. Za to su krive dvije činjenice: promet je vrlo kaotičan, auti gotovo da stoje. Druga stvar na koju nisam navikao je masa prosjaka i to u samom gradskom centru. Uz to, i u samom centru svako malo vidi se siromaštvo. Imam dojam da grad nije osobito siguran, unatoč enormnom broju snaga sigurnosti koje srećem na svakom koraku.
Navečer, nakon večere u jednom tipičnom  restoranu u centru, odlazim u ogromni luna park koji je pun djece.
Slijedeći dan odlazim u periferiju grada. Idem pješke dugom avenijom Paseo de la Reforma koja počinje od Plaza de la Repubblica. Stižem do Bosque de Chapultepec. Ostavljam za sobom centar i nalazim se u periferiji koja je puno čišća; ljudi se čine veseliji. Prije dolaska u veliku šumu još se zaustavljam da bih vidio Monumento a la Indipendencia i Torre Mayor, toranj koji se sve do danas smatra najvišom zgradom južne Amerike.
Stižem u veliku šumu, ne mogu ju još uvijek nazivati parkom, a u njoj brojna jezera, i prije svega ogromni zoološki vrt. U ZOO-u iz Chapultepeca ima stvarno puno životinja, tu su čak smještene i velike pande. Šetnja me umorila i odlučujem se vratiti u hotel. Javni prijevoz kaotičan je kao i sam grad, ali funkcionira, a to je najbitnije.
Još jedan dan u Meksiku. Odustajem od šetnje gradom i koristim javni prijevoz da bih stigao do stadiona Estadio Azteca. Na žalost, ne puste me unutra. Meni, kao velikom ljubitelju nogometa, već su emocije proradile i ispred stadiona u kojem su igrali Pelè i Maradona. Za danas imam još nešto u planu – obilazak četvrti Coyoacan. Da bih stigao u Coyoacan prolazim kroz park Viveros u kojem se čovjek ipak može malo odmoriti od smoga i gradskog kaosa, bez obzira da li samo šetate ili joggirate. Coyoacan je sigurno najčišća i najbogatija četvrt u gradu; vidi se da tu živi društvena krema. Vjerujem da im  mnogi zavide. To je realnost života u metopoli.
Tri dana u Ciudad de Mekico sasvim su mi dovoljna; odlazim u Acapulco... A to je će biti za neku drugu priču!