Simpatični domaćin John uspio nas je probuditi nakon trećeg puta. A zašto se zove John? Da li je to prijevod sa Kineskog? Prema Zoranovoj priči Kinezi dobivaju Engleska imena na prvom satu Engleskog jezika. Izgleda da je tako jednog jutra učiteljica uperila prstom u našeg domaćina izustivši JOHN. Zanimljivo!? Vozikajući se pekinškim ulicama u rano jutro spavamo ko' bebe. Nakon sat vremena prebacuju nas u veliki bus koji vozi do Kineskog zida. Većina izletnika izlazi na mjestu od kojeg treba pješačiti 4 sata po Velikom zidu. Što zbog uspona, što zbog hladnoće i veće cijene, zajedno sa preplašenim danskim parom idemo busom do sela. Usprkos blizini zida, obilazak je zahtijevao znatan napor. Mjesto je izgledalo kao raj na zemlji. Sa jedne strane stoje brda okrunjena Velikim zidom, a sa druge strane je kanjon sa rijekom i malim akumulacijskim jezerom. Dodatni efekt pruža snijeg koji je bio u skladnom kontrastu sa jelama i borovima. Sve skupa je obasjano zrakama jutarnjeg sunca. Uz stazu dočekuju nas lokalne bakice nastojeći nam uvaliti svakojake suvenire. Toliko su bile uporne da su neke od njih išle za nama do vrha brda. S vrha pogled se pružao naa okolna brda zašiljena zidom. Poslije obilaska istim putem idemo nazad. Na samom ulazu u zidine Kinez nam nudi spuštanje niz sajlu u nizinu. Zbog prevelike cijene ide samo Zoran. Za par sekundi je bio u nizini na drugoj obali jezera. Ručak smo dočekali ispijajući čaj u lokalnoj birtiji. Po nas dolazi vozač sa kombijem. Uz put do restorana srećemo mladi Danski par. Pozivamo ih, ali kako nije bio isti autobus nisu htjeli ući. Nakon par minuta objašnjavanja, kako je vozač zbog ekonomičnosti došao minibusom, nesigurno nam se priključuju. Nakon što nam se pridružio ostatak ekipe koji je pješačio pustošimo švedski stol. Iscrpljeni bezuspješno smo pokušali doći do kruha. Izgleda da za kruh nikada nisu ni čuli.
Po povratku slijedi spavanje. Budimo se na ulazu u grad gdje se urušio most ispod kamiona natovarenog ugljenom. Od ulaza u grad do centra, zbog gužvi i mnogih cestovnih prstenova, trebalo nam je dvije ure vožnje. Nakon kratkog odmora u hostelu idemo u potragu za pekinškom patkom. Bezuspješnu potragu završavamo uz vegetarijanski meni nadajući se patki sutra u Xianu.
Kako nam vlak za Xian ide tek popodne jutro provodimo u obilasku Olimpjskog centra. Kako kompleks još nije dovršen, mi radišni Hrvati, odlučili smo im dati ruke:) Centralni stadion, u obliku gnijezda, bliještio je svojom čeličnom konstrukcijom. Nasuprot stadionu nizale su se razne građevine: dvorana, bazen koji kao da je natkriven velikim pjenušavim balonima, zgrada za smještaj 10-ak tisuća olimpijaca, novinara itd.
Prije polaska vlaka u raspored ubacujemo ručak i Nebeski hram. Ručali smo u lokalnoj gostionici. Tjestenina nas nije oduševila. Loše jelo bilo je popraćeno riganjem Kineza oko stolova što je sastvani dio njihove kulture. Park oko Nebeskog hrama služio je za rekreaciju tisućama bezbrižnih Kineza. Jedni su meditirali, drugi trčali, treći muzicirali. Bilo je tu svega i svačega za razbibrigu. Bilo koji prolaznik je dobrodošao. Mi smo se okušali u igri sa desetmetarskim gimnastičkim trakama i u Tai Čiu. Nitko se nije opterećivao ako nema sluha, pravilnu motoriku. Jedino je bitna opuštenost i ugodna atmosfera.
U hostel dolazimo na vrijeme. Prije polaska naš ljubazni John nam na torbe stavlja vrpce za sreću. Uvelike nam je popravio dojam o Kini. Opraštamo se od sviju dok nam misli lete prema Xianu. Pred nama je još jedna duga noć u vlaku. Dok se Mike smjestio u kupe sa krevetima Mlađo, Zoran i ja se čeličimo na tvrdim sjedalima. Ubrzo, pod je opet naš.