Kuba je po mnogima bila logičniji odabir zemlje za posjetiti od moje posljednje destinacije. Točno je da je Kuba prilično egzotična, udaljena i ne može se pohvaliti velikim brojem ratobornih muslimana i židova (osim u Guantanamo zatvoru). S druge strane glavni grad Amman, Mrtvo more, Crveno more, Petra - grad isklesan od kamena, Wadi Rum – oaza i beduinski kamp u pustinji su atributi koji bi se vrlo teško mogli nazvati nevrijednim posjeta. Sigurnosne aspekte koji su se „mrvicu“ promijenili za vrijeme našeg posjeta, također treba uzeti u obzir, ali postoji li sigurno mjesto na ovoj našoj maloj Planeti?
Razlog protiv odlaska je bilo moje dosadašnje poznavanje arapskog svijeta (mutno sjećanje dvaju posjeta Alžiru u djetinjstvu te noviji posjet Tunisu). Naporni i dosadni trgovci, koji doslovce vuku za rukav prema svom štandu ili dućanu, je nešto što je na sveopće oduševljenje u Jordanu gotovo potpuno izostalo. Netko će reći da su ovi samo malo sofisticiraniji i da se iza njihove nevjerojatne ljubaznosti, prijateljskog osmjeha i besplatnog „beduinskog“ čaja, u stvari krije samo pomno psihološki razrađena i sofisticirana prodaja. Sigurno je samo to da se čovjek osjeća puno ugodnije, manje gnjavljen i ako nešto plati, učinio je to zato što smatra da to nešto vrijedi i zato što je uvjeren da je to samoinicijativno odlučio (tj. izmanipuliran je pošteno J ).
Sumnjičavost i niska očekivanja su misli koje su me u početku najviše obuzimale. Cijena od 9 US$/noć, aerodrom pickup u 3h ujutro uključen u cijenu, besplatan Internet, frižider u sobi i vlastita kupaonica su atributi našeg smještaja za koje sam bio uvjeren da će barem 50% izostati. Čak i takav razvoj situacije mi je bio prihvatljiv, ali izostalo nije ništa. Dobili smo još i fenomenalne prijatelje, odlične vodiče tokom gotovo cijelog boravka u Jordanu i ljude koji su nam u svakom trenutku bili spremni pomoći.
Malo povijesti (ali samo malo!)
Država Jordan je kreacija 20-tog stoljeća, ali tamo su živjele neke od najstarijih civilizacija Svijeta. Prostor nikada nije bio dovoljno homogen da tvori jednu državu, ali njegov strateški položaj je rezultirao boravkom starih Egipćana, Asiraca, Babilonaca, Hita, Grka, Rimljana, Arapa, Turaka i Križara. Oni su tu živjeli, ratovali i trgovali, kreirajući vrlo zanimljivu prošlost i nasljeđe..
Amman
Je grad koji izgleda kao da je nedavno izašao iz rata, nakon provjere u Loonely Planetu i razgovora s lokalcima, utvrdili smo da se tamo manje ratovalo nego u Zagrebu. Možda sam malo pretjerao, ali rasturene staze i kuće, ruševna rasvjeta, građevine bez prozora i fasada u NEKIM dijelovima grada su djelovale tako. Ono što se meni najviše svidjelo je promatrati užurbani život ljudi koji podsjeća na neki zapadni kapitalistički grad, a ustvari se najviše trguje žitom, sjemenkama, voćem, povrćem i vodom. Iznimka su mobilni telefoni. Jordan je nedavno dobio trećeg mobilnog operatera, pa su poruke i razgovori vrlo povoljni i učestali. Stari Rimljani su zaslužni za ogromno rimsko kazalište slično amfiteatru i Nymphaeum – antičke Terme Čatež, dok su prvi stanovnici Ammana još iz brončanog doba zaslužni za Citadel, naselje slično našem gornjem gradu, samo „malo“ starije. Zanimljivo je da između tih lokacija postoji strogo čuvani tajni tunel, kojim se tadašnja elita služila, jer su držali da im je ispod časti miješati se s pukom.
Sjever Jordana
Nekoliko odlično očuvanih rimskih naselja i tvrđave koje su izgradili Križari za vrijeme njihovih ratova, te tromeđa Sirije, izraelsko-palestinskih teritorija i Jordana su jedino vrijedni spomena. Odlično očuvani ostaci rimskog grada Jerasha, u koji smo zakasnili, su po pričanjima najzanimljiviji.
Put na jug – „King's Highway“
Na arapskom At-Tariq as-Sultani – sultanova cesta. Cesta s mnogobrojnim znamenitostima i koja završava s veličanstvenim gradom Petra. Spomenut ću planinu „Nebo“, mjesto sa kojeg je Mojsije vidio obećanu zemlju u koju nije smio ući. Vjeruje se da je tamo umro te potom bio spaljen. Naravno, fenomenalan pogled puca na njihov tzv. Grand Canyon (Wadi Mujib) gdje se vjeruje da je spaljen hodao. Lotova pećina je također tu, striček se tamo sakrio sa kćerima nakon što mu se žena okrenula za vrijeme dok je Bog spaljivao Sodomu (ili Gomoru) i pretvorila u stup soli. Ima toga još, ali da ne davim..
Mrtvo more
Količina soli je sedam puta veća nego u Atlantskom oceanu. Toliko je slano da nema riba, već samo 11 vrsta bakterija preživljavaju. Ako voda dođe do očiju, 30-tak minuta nema gledanja; usne pekuuu, rane pekuuu, od ronjenja nema ni R, a od špricanja ni Š. Ima i finog blata za zdravo mazanje, a kamenje i obala su ustvari kristalizirane nakupine soli. Istina je da je kupanje u tom moru ustvari plutanje na površini, ali najveći delirij čovjek realno doživi prilikom tuširanja finooom slatkom vodom i ispiranja svega toga. Jedna stvarno blatnjava spodoba je na kraju ispao „komšija Talijan“, koji se takav htio grliti kada je saznao da sam iz susjedne Hrvatske J
Tužno je da more polako nestaje, svake godine se spušta za čak pola metra. Jordanci, Izraelci i Palestinci bi zajedno (moš' mislit) napravili kanal do Crvenog mora da podignu razinu, a usput bi sagradili elektrane koje bi pogonile njihove solane i cementare. Procijenjena vrijednost projekta je tričavih 6 milijardi US$.
Petra („kamen“ na Grčkom)
Spada u onu kategoriju mjesta koje obično postoje u našoj mašti, u koja počnemo vjerovati tek kada ih vidimo. Kada bih mogao posjetiti samo jedno mjesto u Jordanu, bila bi to Petra. Ne mogu odlučiti što je zanimljivije, sam prostor Petre, njena povijest ili noviji međuljudski odnosi između lokalnih Arapa i nomadskih Beduina. Beduini ustvari više nisu nomadi, već imaju prilično dobro sređeno naselje koje su izgradili zahvaljujući novcu od turizma. I dalje često spavaju pod vedrim nebom, te u Petrinim pećinama i hramovima, ali samo iz gušta i zbog korijena.
Lokalni Arapi žive u obližnjem istoimenom gradiću, te su prema vlastitom uvjerenju, neopravdano odgrizli manji dio kolača popularno zvanog turizam. Budući da nismo više na Kubi, te nisam mogao ispipavati i potpirivati nezadovoljstvo „Njime“ (vjerni čitatelji će znati o kome govorim), ovdje sam se bavio međuljudskim odnosima Arapa i Beduina J
Suštinu sam rekao, ostalo je u mnogim detaljima, kao npr. incidentu vezanom za našeg vodiča još iz Ammana. Humdee je Arapin rođen u Petri, proveo je 3.5 godina u Koreji, gdje su ga zatekli susjedni Beduini na svom turističkom putovanju. Dotični su bili imućniji i uvaženiji članovi beduinske zajednice. Tu sad dolazimo do 2 strane iste priče: Po Humdee-ju, sreli su se, fenomenalno zabavili i najeli, da bi se ovi vratili u Petru i njegovom religioznom ocu rekli kako je ovaj tamo bez posla i novaca, te da su mu ostavili 100 US$. Stari je popiz…. i sterao sina doma. Beduinska strana je, da je ovaj stvarno bio dekintiran i jadan, te da su Beduini učinili dobro djelo poklonivši susjedu 100 US$. Kako cijela situacija sliči na onu iz „Našeg malog mista“ gdje svi sve znaju, bilo je zanimljivo kroz večernje razgovore uz Beduinski čaj s različitim ljudima kroz ovu i mnoge druge priče, uživjeti se u lokalni život.J E da, radio sam promociju vodičevom bratu u novootvorenoj brijačnici gdje su me po prvi puta u životu (i zadnji) obrijali pravom britvom i pjenom.
Petra (drugi put)
Ulaz je stvarno skup, 26 jordanskih dinara (cca 215 kn) za 2 dana. Za važeće studentske iskaznice – 50% popusta.. Posjeti ju 300.000 ljudi godišnje, što je rezultiralo zaradom od 6 miliona US$ u rekordnoj 1997. godini. Mnogi će sigurno pomisliti da je to previše ljudi za uživanje u boravku, ali nipošto nije tako. Prostor je jako velik i stvarno nema velike gužve. Na ulazu je moguće iznajmiti konje za prvu rutu (20-tak HRK) koja završava ulazom u uski kameni procjep. Nakon šetnje ugodnom hladovinom kroz jedini ulaz u drevni grad, dolazimo do najljepšeg i najvećeg hrama - Threasury (riznica). Uklesan je u stijeni, visok čak 43 m, a smatra se da datira još iz 200 g. prije nove ere (Krista).
Potom put na devama vodi pored rimskog kazališta i kroz rimske kolonade (pojašnjeno u sekciji povijest), preko jedne brane do podnožja planine. Tu mijenjamo prijevozno sredstvo u magarce za koje sam do tog dana vjerovao da su mutave i nespretne životinje – kako pogrešno.. Mala stopala, velika snaga i spretnost su osobine koje su nas dovele do najudaljenije točke, Manastira (Al Deir) na vrhu planine. Put je vodio preko kamenja, stepenica, klanaca i perivoja, sigurnom magarećom nogom. Ugrađeni „Air Condition“ je imao jedan od njih, što je omiljena lokalna šala za „vjetrove“ koje ovi često puštaju. Odande pucaju fenomenalni pogledi na planine pod kontrolom Izraela i Palestine.
Dok smo se odmarali u jednoj od povišenih prostorija hrama, povremeno smo pomagali ljudima da uđu. I tako ja jednom nespretnom i umornom tipu velim „Do you need help?“, a on se okrene ženi i poviče: „Alo bona, ovaj pita jel' nam treba pomoć?“. Ispalo je da je to Šemso iz Sarajeva koji je došao s obitelji posjetiti Petru. Izljubili se i izgrlili, pregledali slike, usporedili dojmove i rezultate cjenkanja s Beduinima, te pozdravili. Dobio sam priliku provjeriti znanje stečeno u Sarajevu, o tunelu ispod aerodroma, izvoru rijeke Bosne, plaćenom turističkom lovu na ljude za vrijeme rata, itd… Šemso je imao čast 4 puta prolaziti kroz tunel za vrijeme najvećih bombardiranja, noseći 40-tak kg hrane za obitelj, u pola metra dubokoj vodi s električnim vodovima pored glave. Da ne duljim…
Drugi dan smo posjetili „High place of sacrifice“, na drugom brdu gdje su bile prinošene životinjske žrtve. Lijepo se vidi veliki četvrtasto oblikovan kamen s rupom u sredini, iz koje kanalić za krv vodi uokolo, pa sve do velike rupe u stijeni. Tamo smo upoznali simpatičnu Švicarku koja je prije 5 godina došla putem neke razmjene u Jordan. Sada se ponovno vratila zbog svog dečka beduina, s kojim živi u pećinama i pod šatorima. Sjetio sam se testirati HR Autan na malome beduinu na kojem se konstantno nalazi roj muha s kojima ovaj nema nikakvih problema. No, kad je curka vidjela što imam, njenom ushićenju nije bilo kraja. „Sve bi da za nju, jednu bočicu..“. Nimalo zbog odličnog izgleda, dobila je pola bočice..
Petra
(stvarno zanimljiva i KRATKA povijest)
Najstariji ostatci života tamo datiraju iz 7000 g. prije Krista! Dakle pričamo o vremenu 6 stoljeća prije Krista kada se tamo naselilo nomadsko pleme Nabatejci. Ubrzo su se obogatili zahvaljujući smještaju Petre u središtu tadašnjih trgovačkih ruta. Za vrijeme Aleksandra Velikog, jedno pleme ih je pokušalo srušiti tako što su im za vrijeme izbivanja pobili većinu žena i djece. Ostavili su im živo 50 od ukupno 4000 ljudi. Stari Rimljani su ih također pokušali pokoriti, ali su ovi imali toliko para da su se otkupili.
Ipak su Nabatejci prihvatili kulturna i znanstvena dostignuća Grka i Rimljana, što se vidi i po nekim zanimljivim, sačuvanim građevinama u samoj Petri i običajima. Jačanjem vodenih putova i okolnih zemalja, Petra postaje beznačajna, zanemarena i potpuno izgubljena od zapadnog svijeta punih 1000 godina. Švicarac „Ibrahim“ Burckhardt živi 2g. u Siriji, prelazi na Islam, 1812 g, dolazi u Amman i sluša legende o Petri. Zainteresiran, do Petre dolazi tek zahvaljujući mudroj prijevari: u Ammanu je žrtvovao ovcu bogu Harounu i rekao da žrtvu mora prinijeti u njegovu grobnicu za koju je znao da je smještena u Petri. Na kraju je dobio priliku od lokalnih Beduina detaljno ju istražiti, a Švicarska i dan danas daje velike donacije za očuvanje Petre kao uspomenu na svog državljanina.
Wadi RUM
(beduinski kamp u pustinji)
Luda vožnja džipom s pogonom na sva 4 kotača, po dinama i kamenoj pustinji, zalazak sunca na devama, živa muzika i roštilj u pustinji, beduinski čaj, spavanje u šatorima ispod milijuna zvijezda - ukratko je opis Wadi RUMa. U Petri je snimljen Indiana Jones - „Posljednji Križarski pohod“, a ovdje „Lawrence od Arabije“.
Aquaba (Crveno more)
Najjužnija točka i jedini izlaz Jordana na Crveno more – nešto kao Neum u Bosni i Hercegovini. Tamo smo došli nakon noći provedene u pustinjskom kampu i ranojutarnjeg Al Quaidinog raketiranja američkih vojnih brodova. Napad je izveden raketama zemlja – zemlja tzv. „Kaćušama“ iz unajmljene radionice u Aquabi. Promašili su brodove u luci, ali su zato pogodili bolnicu i skladište. Službeno je jedna osoba poginula, a neslužbeno cca 20. Sve što sam ja primijetio jest malo više vojske i policije, te US brodove kako podvijena repa odlaze iz zaljeva.
Jordan u novijoj povijesti slovi kao relativno sigurna zemlja na nemirnom Bliskom istoku, ali na veliku žalost, to se mrvicu upravo mijenja.. Ovdje smo došli među ostalim i zato da bi novopečeni ronilac s dvije zvjezdice vidio što to ima tako lijepo u Crvenom moru. A bogami ima… Ogromne šarene, vrlo pitome ribe, osjetljivi veliki koralji i mekane spužve svih boja, a na kraju potopljeni ruski tenk! Kad već nisam mogao za pravi, sjedoh na cijev ovog, tihog i spokojnog… Jedino što nismo imali malo više sreće da sretnemo kornjaču… Plaža je prljava, vruća i bez hlada, za razliku od privatnih gdje ulaz košta i do 20 US$. Ali zato 2 urona s posudbom kompletne opreme i prijevozom koštaju cca 240 HRK. J Iako je turističko mjesto, šetnja gradom je iznimno ugodna i zanimljiva, a cijene su neočekivano niže nego u Ammanu. Dijelom zato što je to cijelo područje tzv. Duty Free Zona.
Sigurnost
Cijeli Jordan slovi za prilično sigurnu zemlju, čemu smo se i sami nebrojeno puta osvjedočili (ako na trenutak zaboravimo raketiranje). Krađe su prilično rijetke, stvari u autu lokalci redovito ostavljaju, prijevare su također neuobičajene. Ima nešto u njihovoj religiji vezano za krađu, a interesantno je da se mnogi toga i pridržavaju. Na Internetu u novije vrijeme na temama putovanja, pored stavki kao što su sigurnost i sigurnost žena, postoji stavka „sigurnost Amerikanaca“ gdje Jordan također visoko kotira. Nova moda u Frankfurtu je zatvoriti cijeli dio aerodroma oko gatea gdje je check-in za neki američki grad. To što je pored check-in za neki beznačajni Zagreb, te mu nije moguće pristupiti, tamo ne zamara nikog. Uglavnom, subjektivni osjećaj sigurnosti danju i noću, nakon njihovih instrukcija, konzultacija Interneta te Loonely planeta je na zavidnom nivou.
Prava žena
Tema je to vrlo škakljivog karaktera u ovdašnjem Svijetu. U pravilu žena, ako nije iz iznimno religiozne obitelji, do udaje ne mora nositi feredžu. Ovisno o tome kakvog je morona odabrala/dobila, neće ju motati ni nositi. Djevojka koja je prije udaje izgubila djevičanstvo je, na ovim prostorima, na vrlo niskoj cijeni. Kako bi rekao naš Humdee „poslao bih ju doma!“. Isti taj Humdee je oženio Ruskinju koja nije djevica jer kako on sam kaže: „pa ona je Ruskinja! Ne možeš očekivati od Ruskinje da u tim godinama bude nevina“. Takva situacija rezultira zanimljivim paradoksom, udane žene su traženije i dostupnije za raznorazne „aktivnosti“ i više je toga moguće s njima… Kod neudanih petting i eventualno stražnji dio dolaze u obzir, pa ih mnogi izbjegavaju. Brak s više žena nije neuobičajen, ali nije toliko prisutan kao prije. Netko bi rekao da je tome razlog u modernizaciji, ali rast troškova života je pravi uzrok smanjenja broja žena jednog prosječnog gazde J
Ammal je simpatična 16-godišnja Beduinka poliglot, koju sam upoznao u Petri. Tata ima nekoliko žena i bič za one koje pokušavaju biti majke njegovoj drugoj djeci. Cura je tečni engleski, španjolski, talijanski i mađarski naučila isključivo od turista i ponosno izjavljuje da će se udati za muškarca kojeg će ona izabrati. A na moje pitanje hoće li na njegov zahtjev staviti feredžu, spremno odgovara: „Naravno!“. Ima mobitel s kamerom, a e-mail će dobiti kada navrši 18, za sada mi je dala onaj njenog brata. Ako muž poželi novu ženu, mora pitati za odobrenje postojeću, te ju u svim aspektima tretirati jednako. Žena ne može tražiti razvod braka, po ovdašnjem razmišljanju, o tome je trebala razmišljati ranije.