Jednog lijepog sunčanog dana u svibnju dođe moj prijatelj kod mene i kaže da je isplanirao svoj godišnji odmor, a počeo je planirati u veljači. Ajde rekoh, fino. Kaže nekoliko ljudi ga je izradilo, kao svi bi negdje išli, putovali, ali kako se vrijeme približavalo, prvo postaju neodlučniji, počinju izmišljati razloge a potom odustaju. Klasika. I kaže da sam mu ja "jedina sigurna varijanta". Ok. A gdje bi ti išao? Kaže on – na Ibizu. "Pa dobro čovječe, jesi li ti normalan, što ćeš tamo?"
"Tamo je najbolji provod u Europi."
"Kaj si već bio, pa znaš?"
"Ma ne, ali surfao sam po netu, vidio slike, pročitao sve i to je top destinacija za provod." "Da, a nisi slučajno primijetio kakva se "populacija" tamo okuplja?" Kao vidio je to, ali nije nikakva tragedija, ima i "ostalih turista" na tom otoku. Pa rekoh zar nije bolje da odemo na Rodos, gdje možemo i tulumariti (i to opasno) i odmoriti se i nešto vidjeti, nego na Ibizu gdje je samo tulum od 00.00– 24.00 sata.
"Eh, na Rodos možeš i sa ženom i s djecom, ali na Ibizu, brate mili, ne možeš."
Kako sam netom prekoračio tridesetu, te bio na Mykonosu (i preživio), rekoh možda "pajdo" ima pravo. I tako se nas dva uputismo na Ibizu.
Od Zagreba do Brnika išli smo putničkim autobusom (transfer od agencije), a dalje zrakoplovom, prvo do Mallorce te potom do Ibize. Na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu upoznali smo dvije djevojke koje su išle na Mallorcu, pa smo ipak zbog njih pokušali u zadnji čas promijeniti aranžman, ali to nije više bilo moguće. Tako je putovanje proteklo u ugodnom čavrljanju.
Po dolasku na Ibizu, odmah u zračnoj luci nas je dočekao najpoznatiji hrvatski (tj. slovenski) travestit – Salome. Tom se prilikom ipak nismo s njom/njim upoznali. Samo smo ga/ju prokomentirali. Muškarac s Glumičićevim "uradkom" u jednodijelnom kostimu i s pareom oko struka. Za vratiti se nazad u Hrvatsku ili preplivati do Mallorce.
Soba koju smo dobili prvu noć gledala je na suprotnu stranu od mora, a u susjednom hotelu je neki totalni amater svirao evergreene, tako da su jedva bili prepoznatljivi. Sutradan smo tražili premještaj u drugu sobu, s pogledom na more. Dobili smo sobu, ali tamo nas je dočekao zvuk bagera koji je predvečer, svaki dan redovito, nešto radio i proizvodio iritantne zvukove, da nam se naš "amater" činio kao anđeo s harfom.
Prve večeri izlazak je protekao relativno mirno. Prošli smo grad uzduž i poprijeko, pročavrljali s raznim prodavačima, popili par "cuga" i vratili se u hotel. Na Ibizi se izlazi oko 23.00 sata. Do oko 2.00 sata se šeta po gradu, sjedi u kafićima na otvorenom, a onda se ide u određene klubove gdje se narod "zagrijava" za diskoteke. Diskoteke se otvaraju oko 04.00 sata ujutro.
Naredni dan smo išli na jednu od poznatijih plaža – Playa d'en Bossu, malo uhvatiti zraka jer su se po hotelu uglavnom "muvali" istospolni parovi. Niti jedna nas nije pogledala. Znači ili su "one", ili su one mislile da smo "mi". Ako su mislile da smo "mi", barem bi nas pogledale i prokomentirale, ali to se nije dogodilo. Znači "one" su.
Na Playa d'en Bossa vrvi sve od mladog svijeta željnog zabave. Dobra zabava i ipak malo "raznovrsnija" sredina. Plesni podij na plaži umjesto plafona ima tuševe, odakle prskaju mlazevi vode kako bi rashladili narod.
Isto večer smo zabrijali prema "propisu". Izašli smo oko 23.00 sata, u 2.00 sata se zabili u klub i "cugali" sangriu, nakon toga "klopali", pa se u 4.00 sata zaputili u diskoteku. U istu smo ušli oko 45 mininuta kasnije, jer smo toliko čekali na ulazu. Diskoteka – ludilo. Totalno ludilo. Dvije ogromne hale, odvojene predvorjem, plesni podij nasred tog ogromnog prostora – prvo za animaciju, a kasnije za nas; palme, glazba,... Tek mi je tu palo na pamet – u koji WC uopće da idem? Da li smijem ući u muški i da li je muški za muške ako ženski koriste muški? Ajaoj.
U diskoteku stane sigurno preko 1.000 ljudi, većina muškaraca skine majice i "čaga" bez majica, a pojedine mlade dame ih slijede u tome. Prihvaćaju i zafrkanciju, naravno. Totalno ludilo. Radiš što god poželiš. Kako se tu poznanstva jako brzo sklapaju, nije loše provjeriti i "pravi spol" netom upoznate djevojke. Za svaki slučaj, nikad se ne zna. Možete probati rukom ili pogledati u stopala. Ukoliko ženska osoba nosi štikle broj 44 nešto definitivno ne štima. Frend se ugodno smjestio između dvije Austrijanke, sitnije građe. Što je sigurno, sigurno je.
U neko doba pustili su pjenu. Pjenilo se skoro do glave, pa se pjena otopi, pa opet puste novu... Cijelo vrijeme "drma" glazba u ritmu tatatanatanatantanattaantarantatnanrtan... Sunčane naočale na glavi, skinute majice, gužva, prskanje, ludilo na sve strane... Kako su Massimo i Jura Stublić pjevali – "zamisli život u ritmu muzike za ples", ovdje se vidi kako to izgleda i u praksi. U neko doba, sunce se počelo probijati kroz prozirnu kupolu diskoteke dok nije potpuno svanulo.
Sunce u diskoteci dok je party na zenitu. Neke face izgledaju potpuno drugačije na dnevnom svjetlu. Oko 10.00 sati smo se zaputili dalje. Uzeli smo taxi i otišli na "after party". Opet ulaz nakon iznimno puno svjetla u izuzetno mračnu diskoteku. Animacija na podiju, krdo žena ili "možda žena", totalni mrak i tantantantantarantantan. Isti ritam, slična glazba, slični likovi,... oko 14.30 sati - glad. Idemo na ručak, pa "furamo" nazad u hotel gdje dolazimo oko 17.00 sati. Da smo htjeli još, mogli smo produžiti na "after after party". Ali i ovo je previše (od 23.00-17.00 naredni dan, u komadu). Dva sata spavanja, pa večera i onda opet izlazak. Već smo opet vani? Nakon toga je uslijedilo malo više boravka na plaži, ipak sunca i more trebamo više nego "rudarski mrak".
Večernji izlazak u grad je započeo ulaskom u prepuni autobus, Talijani su pjevali neku svoju pjesmu, ostali turisti koji nisu znali riječi pjevali su "na na na" i pratili ritam pljeskanjem. Čak je i vozač autobusa dao svoj "doprinos", pjevajući na sav glas, gledajući više u retrovizor i sa strane, nego ispred sebe i blago "vintajući" volan u ritmu muzike za ples.
Po povratku u Zagreb, tjedan dana mi je zujalo u ušima. Samo melodija tatantantantarantantantarantanan... U uredu sam se javljao na telefon izvijajući se "u ritmu muzike za ples", s ozbiljnim problemima sluha (zujanje u ušima), dok me kolegica s posla blijedo gledala, apsolutno ne imajući razumijevanje za moje trenutno psihičko stanje. Bilo je super, jedino se nisam uspio naspavati. Ali za to ima vremena. Nekom drugom prilikom.