Putovanje o kojem sam oduvijek maštala konačno se pretvorilo u stvarnost. Godinama sam gutala sva što se pisalo o Egiptu, pratila reportaže na TV-u koje bi govorile o zemlji faraona. Ima puno agencija koje nude putovanje od sedam dana, uključeni su i Kairo i krstarenje Nilom i vjerujem da je puno komotnije jednostavno se nacrtati na aerdromu u određeno vrijeme i od tada pa do povratka za sve brine agencija. Ali, nije to bio Egipat o kojem sam sanjala, a sanjala sam da imam vremena na pretek, da mogu cijeli dan ostalti u muzeju ili jednostavno sjesti na terasu ispred sfinge i uživati u pogledu na piramide.
Let do Kaira trajao je oko tri i pol sata. Već me u avionu uhvatilo uzbuđenje; prešli smo Sredozemno more i vide se obrisi egipatske obale, uslijedila je Delta, potpuno zelena, a kako smo se približavali Kairu iz aviona se vidjelo da je ostali dio zemlje velika pustinja. Slijećemo. Vide se kuće s unutarnjim dvorištima, tako tipične za arapski svijet. Uz dosta privatnih kuća vidim i bazene, mislim si – nije raja tako siromašna. Evo nas na aerdromu. Ispočetka mi se učinio prazan, ali to je bio privid. U gužvu sam upala tek kod kontrole putovnica. Začudo, brzo sam došla na red. Izlazim iz zgrade i mislim si – jel će me već na početku taksist oderati. Hotel je u samom centru i do njega se vozimo dobrih pola sata. Taksist juri ko' sumanut. Svaki čas imam osjećaj da će u nekoga udariti, ili da će se neko vozilo zaletiti u nas. Grčevito se držim za sjedalo, a stisk postaje jači kad prema nama dolazi kamion ili autobus; izgleda kao da se prema nama kotrlja velika stijena koja će nas sravniti sa zemljom. A svi stalno trube. Primijećujem i unutarnje uređenje taksija: na komandnoj ploči tepihić; oko retrovizora vise nekakvi lančići.
Stižem u jednom komadu u hotel. I hotel i soba svidjeli su mi se na 
prvi pogled. Iz sobe gledam točno na Egipatski muzej, vidim i Nil, Karski toranj, a pogled mi svako malo skrene prema cesti gdje vidim kako pješaci pretrčavaju cestu. Čini se vrlo jednostavno, ali sam se sama uvjerila da baš i nije. Kako je to jedini način da stignem do Egipatskog muzeja, odmah sam se uputila tamo. Nakon pretrčavanja ceste (činilo mi se kao da vozači dodaju gas da bi me dodatno uplašili – to je izgleda bila optička varka), stižem do muzeja. Uslijedile su bezbrojne kontrole; najprije kontrola na ulazu u park ispred muzeja, pa slijedeća na ulazu u zgradu, pa deponiranje foto aparata i video kamere. I evo me! Ulaznica mi se čini relativno jeftina, samo 25 funti. Počinjem obilazak u prizemlju, točno od Narmerove palete, uslijedila je statua faraona Kefrena od diorita, prekrasna statua pisara u sjedećem položaju, statua faraona Keopsa (kažu da je ovo jedina statua tog velikog faraona), odjel posvećen Hetepheres, famozna kraljica Hatschepsut, faraon Echnaton, a šećer dolazi na kraju: na katu je izloženo blago faraona Tutankhamona, faraona koji vjerojatno nije bio osobito značajan, umro je u svojoj 18. ili 19. godini. Ali, to je jedini faraon čija je grobnica pronađena neopljačkana u Dolini kraljeva. Nema riječi kojima bih opisala uzbuđenje ispred četiri enormne škrinje od pozlaćenog drva u kojima 
su bili sarkofazi. Vrhunac posjeta svakako je treća dvorana u kojoj je izložena posmrtna maska. U toj su dvorani i sva sarkofaga, jedan od zlata, a drugi od pozlaćenog drva. Uslijedio je obilazak dvorana, bolje rečeno dugih povezanih hodnika u kojima su izložena kola, vaze od alabastera, sandale, prijestolja, čuvari grobnice. Još sva pod dojmom viđenog ulazim u dvoranu u kojoj su izložene kraljevske mumije; ulaznica se plaća posebno 50 funti. To mi se čini relativno puno u odnosu na cijenu ulaznice za muzej. U toj su dvorani izložene mumije faraona iz različitih dinastija, od XVII do XXI. U muzeju je inače stravična gužva, grupe se guraju oko vodiča da bi čim više čuli, čuju se svi mogući jezici svijeta. Tek pred kraj obilaska gužva se lagano smanjila, a shvatila sam i zašto. Većina organiziranih grupa u muzej dolazi dopodne, a poslije podne grupa ipak ima manje.
U Kairu sam posjetila veliku džamiju Al Azhar. Taksi iz centra do džamije platila sam 10 funti – prava bagatela. U džamiji mi se odmah prikrpao tzv. "vodič"; mislila sam da samo želi izvući lovu i da mi ništa novo neće reći. Moram priznati. Prevarila sam se. Osim što je stvarno puno ispričao o džamiji, poveo me mračnim stubištem do vrha minareta s kojeg se pruža pogled na grad. Nakon džamije, trebam samo preći cestu i evo me na trgu Midan Hussein odakle uske ulice vode u poznatu tržnicu Khan el Khalili. Vidim da su trgovci navikli na turiste, pomalo me iritiraju nudeći suvenire od kojih je većina vjerojatno Made in China. Nisam ništa posebno tražila, niti kupila, iako je ponuda suvenira stvarno bogata te ubrzo uzimam taksi i vraćam se u centar. U jednoj od ulica u samom centru vidim mali lokal u koji stalno netko ulazi; pretpostavljam da se dobro jede. Bila sam u pravu. Lokal se zove Felfela i nude ralnu domaću hranu po vrlo pristupačnim cijenama.
Moram još nešto napisati o posebno lijepom danu posvećenom piramidama. Ako već nemate vlastiti auto, kao što je moj slučaj, do 
Sakkare i Memphisa možete jedino taksijem. Cijenu s taksistom dogovorila sam unaprijed. Prije dolaska u Sakkaru koja je oko 20 km južno od Gize, zaustavlila sam se kratko u Abu Siru; samo par fotografija i nastavljam za Sakkaru. Za razliku od lokaliteta u Kairu, Sakkara djeluje dosta prazno. Ima turističkih autobusa, ali ne u tolikoj mjeri kao u Gizi. Posjetila sam najpoznatiju piramidu iz Sakkare, onu faraona Djosera (Egipćani ga nazivaju Zoser); kažu da je ovo prva piramida sagrađena u starom Egiptu. U nju se ne može ući, već se ona može samo obići. Na sjevernoj strani kompleksa je serdab u kojem je statua samog Djosera (ovo je kopija, a orginal je u Egipatskom muzeju). U Sakkari obilazim i grobnicu Mereruke u kojoj su predivni obojani reljefi koji nam govore o svakodnevnom životu u doba faraona: vidi se rijeka puna riba, čamci na rijeci (Nilu), načini lova ribe, radovi u polju. Obilazim i Tetijevu piramidu u kojoj je sarkofag od bazalta.
Nastavljam put prema Dahshuru, 10-ak km od Sakkare. Ako je u Sakkari bilo malo turista, u Dahshuru sam postigla rekord: nigdje žive duše. Jedini sam posjetitelj! Lokalitet je bio vojna zona sve do 1996. i manje je poznat od Sakkare i Memphisa. Ljepota građevina u Dahshuru je jedinstvena: nalazim se usred pustinje, a okružena sam piramidama svih vrsta: romboidalna, crna faraona Amenemhata III, crvena piramida. Jedina u koju se može ući upravo je crvena piramida (ulaz 15 funti). Zrak unutra je nepodnošljiv, jako je vruće i velika je vlaga. Svima koji imaju problema sa srcem savjetujem da ne ulaze.
Iz Dahshura idem natrag za Kairo. Taksista me već barem deset puta pitao jel' hoću ići u radionicu papirusa, i isto toliko puta sam mu odgovorila negativno. U Gizi, umjesto da me doveze do kioska gdje se kupuju ulaznice, dovezao me do postaje za deve. Uspijevam ga nagovoriti da me ipak odveze do ulaznica i konačno sam tu. Ispred piramida. Nemoguće, i ovdje je malo turista. Svi mi kažu da su dopodne velike gužve, da se čeka na ulazak, da je stotine autobusa parkirano ispred piramida... Ulazim u Kefrenovu piramidu. Iako zidovi hodnika nisu ukrašeni, sve u meni budi strahopoštovanje. Lakše se diše nego u crvenoj piramidi iz Dahshura, a vrhunac obilaska je dolazak u komoru u kojoj je sarkofag od granita. Dolazim i do Keopsove piramide, u koju trenutno nije moguć ulazak i polako se spuštam uz sfingu. Dajem svom taksistu slobodno da bih ostala na spektaklu Zvuk i svjetlo (ulaz je oko 12 Eura); spektakl me nije osobito oduševio. Mislim da bi piramide obasjane zvijezdama bile jednako zanimljive, ako ne i ljepše. Ali, da nisam vidjela spektakl, uvijek bih se grizla...
I došao je dan povratka. Odlučujem na putu prema aerodromu zaustaviti se kod Citadele. Izgleda veličanstveno sa onim svojim minaretima. Posjet je protekao u laganom grču, jer sam stalno razmišljala hoću li zakasniti na avion ili ne.
I za kraj, Egipat je vrlo fascinantna zemlja, s jedinstvenom poviješću i kulturom. Svakome bih preporučila da ju obiđe. Meni je ostao južni Egipat kao želja za slijedeće putovanje.
Za kraj nekoliko savjeta, pogotovo onima koji putuju u vlastitom aranžmanu: Ne vjerujte svemu što vam lokalci kažu. Iako Vam se na prvi pogled čine simpatični, vrlo često na turističkim mjestima pokreće ih skriveni motiv (dodatna zarada). Ne p
ijete vodu iz vodovoda i stalno perite ruke; poznato je da mnogi turisti upravo na prvom posjetu Egiptu zarade dijareju. Kupujete li suvenire, budite uvjereni da će trgovac uvijek nešto zaraditi, bez obzira na to što stalno viče da će bankrotirati. I, nemojte žaliti da ste nešto previše platili; dok ste kupovali suvenir, cijena Vam nije bila previsoka. Taksist će na Vama kao strancu uvijek nešto zaraditi; raspitajte se, možete i u hotelu, o cijenama prijevoza. I uživajte u svakom trenutku!