PONUDA PUTOVANJA

Ovo sam putovanje planirao dugo vremena. I kad sam konačno pronašao agenciju koja mi je ulijevala najviše povjerenja, ne uspijevam ju kontaktirati; imaju problema s internetom! Kad sam konačno stupio u kontakt s njima, traže me 25% para unaprijed. Nisam baš naivčina, ali nije mi se činilo pametnim slati pare agenciji s kojom jedva mogu stupiti u kontakt te sam se organizirao na drugi način.
Let, via Paris, čekanja na aerodromima, presijedanja, na putu sam gotovo 24 sata. Iskreno rečeno, nisam očekivao da je Vijetnam zemlja toliko okrenuta budućnosti, a Vijetnamci takvi potrošači. Vlada je odlučila slijediti put Kine, a Vjetnamci su vrlo radišan i marljiv narod; ne plaše se posla, vole dobro živjeti i jako se dobro brinu za svoju djecu.
Ispred mauzoleja Ho Shi Mina rad je dug oko 2 km. Svi stoje strpljivo i čekaju svoj red. Sve sami Vjetnamci, samo poneki turist. Svi mu žele izraziti štovanje. U zemlji ga štuju čak i mlađe generacije. Objašnjavaju mi značenje zastave: zvjezda predstavlja pet pokrajina Vijetnama, a crvena pozadina simbol je krvi prolivene za ujedinjenje zemlje.  Objašnjenje mi se čini pomalo turističko. U hramu literature sve je puno simbola: kornjača predstavlja dug život... Iako je Ho Shi Min bio važna povijesna ličnost za Vjetnamce, stanovao je vrlo skromno; namještaja gotovo da nema, samo ono osnovno. Za razliku od predsjedničke palače.
Razgovarajući s ljudima dobila sam ideju kako žive: svadba npr. – u svim religijskim zajednicama bijelo je boja mladine vjenčanice; mlada je u bijelom lijepa, a posebno se ističe među uzvanicima. Osim katolika, nema posebne ceremonije. Napravi se samo proslava i to u restoranu, ako žive u gradu ili u kući, ako žive na selu. Posvuda je puno cvijeća, a posebno u spavaćoj sobi. Nakon dva tjedna zajedničkog života, mladenci se upisuju u registar vjenčanih kod nadležne službe.
Domaća hrana je izvrsna i vrlo ukusna, ali nisam imao ni malo volje raspitivati se što zapravo jedem. Vijetnamci uspijevaju skuhati sve moguće: zmije, pse, krokodile... Ali sve što serviraju na tanjuru, pravo je umjetničko djelo.
Jako čudne bile su mi njihove kuće, jako visoke i jako uske. Razlog tome leži u vrlo visokoj cijeni zemljišta uz cestu te svi dižu kuće u visinu, a položaj uz cestu omogućava im da otvore neki obrt ili trgovinu što donosi novac.
Jako je zanimljivo promatrati i prodavače koji idu od vrata do vrata. Vidio sam mesara koji tako nudi meso... Cjenkanja praktički nema. Cijena je, slobodno mogu reći, fiksna.
Saigon ili danas Ho Shi Min: fascinirali su me uredi centralne pošte koje je projektirao gospodin Eiffel (onaj po kojem je nazvan toranj u Parizu). Prije putovanja mnogi su me upozoravali da moram biti oprezan, da će me policija zaustavljati svakih 10 minuta... Ništa od toga. Stekao sam dojam da je zemlja jako sigurna. Šetajući stigao sam do povijesnog muzeja. Na žalost, muzej je već bio zatvoren, ali u parku, ispred muzeja, izloženi su avioni F104, helikopteri, vijetnamski kamiončići i američki tenkovi. Uz sam rub parka nalazi se Miss Saigon, jedna vrsta noćnog kluba. A nešto dalje predivno tenisko igralište.
Konačno, vidim i rijeku Mekong. Kažu mi da je rijeka živa. Rijekom se prevozi roba, vidim ribarske čamce, čamce koji se koriste za prodaju robe. I za kraj, ručak kod Thin, vrlo okretne djevjke koja je stalno ponavljala, na engleskom: Ovo je Thinin restoran, ovo je Thinina kuća...