Litva je jedna od zemalja koje sam uvijek želio posjetiti. Još kao klinac, u doba kada je zagrebačka Cibona bila neprikosnoveni košarkaški vladar starog kontinenta, u uho su mi se uvukla (smiješna) imena litvanskih divova iz ljutog protivnika Žalgirisa –  Arvydas Sabonis, Šarūnas Marčiulionis, Rimas Kurtinaitis, Artūras Karnišovas, Valdemaras Chomičius...
Pa tko onda ne bi poželio vidjeti zemlju u kojoj tako govore?! :-)

Vilnius, glavni grad Litve i jedan od najstarijih i najljepših baltičkih gradova zaista se isplati posjetiti. Jedina mana je što je do njega potrebno prijeći više od 1.500 km, a (low cost) avionske linije na postoje. No, zato se pobrinuo HFHS koji je organizirao još jedno atraktivno novogodišnje putovanje: Zagreb – Warszawa – Vilnius – Krakow – Zagreb.

Nakon gotovo 30 sati puta stigli smo u prohladan, ali suncem okupan Vilnius. Smješten među brdima obraslima borovom šumom, s mnoštvom tornjeva i zvonika brojnih srednjovjekovnih i baroknih crkava razmještenih s obje strane brze rijeke Nerris, grad je odmah na prvi pogled zračio toplinom i gostoljubivošću. Ubrzo smo se uvjerili da je zaista tako.

Vilnius ima dugu povijest. Osnovao ga je vojvoda Gademinas 1323. godine. Proglasivši ga kraljevskim gradom, Gademinas je stvorio uvjete za ubrzan razvoj Vilniusa u političko, ekonomsko i kulturno sjedište Litve. Tijekom 15. i 16. stoljeća grad postoje važno obrtničko središte Baltika i sjeverno-istočne Europe, grade se brojne katoličke crkve i samostani, osniva se i prvo Sveučilište... U to se vrijeme Velika Litva protezala na ogromnom području od Sjevernog do Crnog mora.
U 18. stoljeću Vilnius postaje glavni grad nove gubernije koja se sastoji od područja pripojenih Ruskom carstvu. U tom periodu u gradu niču nove klasicističke zgrade, nova grandiozna katedrala, gradska vijećnica, palača, a 1860. u grad dolazi i prva litvanska željeznica povezavši tako Vilnius sa St. Petersburgom i Varšavom.

Dvadeseto stoljeće najburnije je razdoblje u dugoj litvanskoj povijesti. Vilnius je prvo okupirala carska vojska, onda slijedi dvogodišnje razdoblje neovisne države, pa ih ubrzo okupiraju poljske snage, da bi 1940. godine cijela Litva pripala pod Sovjetski savez.
Litvanska je povijest stalno (i u pravilu neugodno) povezana s poviješću obližnje Rusije s čijom odvojenom federalnom jedinicom (Kaliningrad) i danas graniči. Premda u stoljetnom neugodnom okruženju jakih susjeda Poljske i Njemačke Rusija im se, posebno u sovjetsko vrijeme ipak najviše zamjerila. Za pola stoljeća pod Sovjetima glavom su platile tisuće ljudi, a prisilna deportacija u Sibir brojila se u stotinama tisuća. Nakon što je okupirana od Sovjetskog saveza na kraju II. Svjetskog rata Litva je još godinama imala jaki anti-komunistički partizanski/gerilski pokret otpora koji je djelovao po šumama i nešto manje po gorama jer je riječ o izrazito ravničarskoj zemlji.
Punih devet godina trebalo je jakim snagama Crvene armije stacioniranima u Litvi da eliminiraju partizane, a sredstva se nisu birala, pa su leševi ubijenih izlagani po trgovima.

Da cijela komunistička priča ne završi ugodno Sovjeti su se pobrinuli i nakon proglašenja litvanske neovisnosti 11. ožujka 1990. Iako je u parlamentu litvanska stranka Sajudis osvojila 106 od 114 mjesta, Rusi odluku o neovisnosti i izbore nisu prihvatili, pa su u siječnju 1991., dok je svjetska javnost bila zauzeta iračkim ratom, ruska vojska pokušala pučem svrgnuti legitimno izabranu litvansku vlast. Pokušaj da se osvoji televizija i zatim uspostavi marionetska pro-ruska vlada nije uspio, ali je iza posljednje ruske intervencije ostalo 14 mrtvih civila. Ruska je vojska Litvu definitivno napustila tek u kolovozu 1993.

Ipak, moderna Litva jedna je od najprosperitetnijih zemalja nove Europe, što otkriva i šetnja Vilnusom, atraktivnim gradom čija je stara jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Vilnius je u ovom trenutku jedno od najvećih gradilišta Europe, strane investicije rekordne su, a zemlja živi burnim sad već post-tranzicijskim životom kao dio nove Europe.

Život je, barem iz turističke perspektive, jeftin (polazna cijena taksija je 2 kune, restorani su odlični, raznoliki i jeftini, jeftino pivo Šuturys je jedno od najboljih koje sam probao, smještaj pristojan i prihvatljiv), a Litvanci – koji su inače jedan od najstarijih europskih naroda iz grupe starosjedilaca Balta - doimaju se i jednim od najljubaznijih europskih naroda.
Vikendom je osobito živo i premda ne spada u opasne europske prijestolnice, znatne količine (pristupačnog) alkohola Vilnius čine gradom u kojem gradski oci vikendom osim dobrog provoda savjetuju i ponešto opreza. I osobno smo se u to uvjerili susrevši se jedno večer sa verbalnim uličnim sukobom u kojem je bilo i potezanja noževa i automatskih pištolja..
Posebno je živo u staroj gradskoj jezgri u kojoj cvate pravi biznis striptiz i lap dance barova, escort agencija i raznih drugih erotskih pomagala za sve brojnije europske biznismene, turiste i predstavnike agencija i institucija koji žive ili posjećuju Litvu.

Mi smo bili smješteni u Užupisu, boemskoj četvrti Starog grada, u hostelu Filaretai. Simpatičan, čist i ured hostel 15-ak minuta laganog hoda udaljen od gradskog središta bio je izvrsna baza za istraživanje ovog po mnogočemu nevjerojatnog grada.  Cijene su sasvim prihvatljive (dvokrevetna soba 15 EUR, za grupe popust), susretljivo osoblje izvrsno govori engleski (i naravno, ruski), a hostel raspolaže brojnim sadržajima; od self-service kuhinje, velike TV sale sa besplatnim pristupom Internetu, do perilica i sušilica rublja i besplatnog cjelodnevnog korištenja bicikala.

Litva je bila posljednja europska zemlja koja je prihvatila kršćanstvo, nakon što je papa 1236. pozvao na križarski rat protiv pogana Litvanaca. Prema sjeveru su krenule tisuće križarskih ratnika, koji su opustošili zemlju, ali sam Vilnius i obližnju utvrdu Trakai smještenu na otoku u sred jednog od mnogobrojnih jezera nikada nisu osvojili.
Trakai je, nakon osam stoljeća odolijevanja raznim vojskama, napokon razrušila sovjetska armija. Litvanci, uporni u svojoj namjeri da obnove ovaj nacionalni simbol kulture i državnosti, nakon 80-ak godina rekonstrukcije i gradnje originalnim materijalom izvučenim sa dna jezera, završavaju obnovu utvrde u proljeće 1990., upravo u vrijeme proglašenja neovisnosti Republike Litve. Danas se u tom remek djelu srednjovjekovne arhitekture održavaju brojne kulturne i političke svečanosti, poput sastanaka predsjednika država članica NATO Saveza.
Premda je danas u zemlji s nešto više od 3.5 milijuna stanovnika, od kojih su 80 posto Litvanci, katoličanstvo religija većine, poganski simboli i štovanja raznih pretkršćanskih božanstava u kombinaciji s kršćanskim simbolima, posebno u provinciji, Litvi još uvijek daju crtu mističnosti i egzotike s europske margine.

No, priča o europskoj margini vrlo je upitna, jer, znanstveno je dokazano, geografski centar Europe nalazi se u - Litvi! Naime, 1989. znanstvenici iz francuskog Nacionalnog geografskog instituta centar Europe najnovijim su znanstvenim metodama locirali na mjestu u selu Bernotai, 26 kilometara udaljenom od Vilniusa, što je prihvatila i takva institucija kakva je Guinnessova knjiga rekorda. Toliko o margini i provincijalnosti!

Ulaz u Europsku uniju 2004. godine mnogima je donio promjene nabolje i, premda ćete rijetko čuti o konkretnim poboljšanjima, stvari polako ali sigurno idu u dobrom pravcu. Gospodarski rast prošle je godine prešao stopu od nevjerojatnih 10 posto i to je vidljivo gotovo na svakom koraku, posebice u centru grada – brojne trgovine, banke, osiguravajuća društva, blještavilo i sjaj...

No, Litva, kao i svaka post komunistička zemlja živi dvostruki život; dok su se mlađa i srednja generacija brzo adaptirale na nove okolnosti, starije stanovništvo, dodatno ugroženo mizernim mirovinama, koje su žrtvovane za “bolju budućnost” i ulaganja, živi u nekom svom vremenu. Pogled na glavnu tržnicu u Vilniusu otkriva taj osiromašeni sloj, koji ispred tržnice prodaje tri glavice luka i pet krumpira iz kućnih vrtova, deset jaja te – sir i vrhnje. Eto, sir i vrhnje nisu nestali iz Europske unije, samo su iz zatvorene tržnice preselili pred nju i prodaju se bez računa i paragon blokova, zajedno s raznim ostacima nekad boljeg života. Koliko je takva tržnica ilegalna nitko ne pita, niti bakice s vrhnjem i šakom kiselih jabuka netko progoni. Tako uz moderni europski Vilnius i dalje egzistira onaj nekadašnji, marginaliziran i dodatno osiromašen, ali živ. Tipično za sve tranzicijske sredine...

No, ono što Vilnius definitivno razlikuje od raznih drugih tranzicijskih ili postkomunističkih gradova je „autonomna“ kulturna Republika Užupis.
Užupis je dio Vilniusa koji djelomično obuhvaća i Stari Grad, područje na UNESCO-voj listi kulturne baštine. Ime znači „s druge strane rijeke“, a ta rijeka je Vilnia po kojoj je i cijeli Vilnius dobio ime. Ovaj se dio grada često uspoređuje se pariškim Montmartreom, a na jednoj od zgrada postoji i spomen-ploča posvećena prijateljskoj suradnji ova dva „kvarta“.

Radi se o malom (oko 85 hektara) i relativno izoliranom području (od Starog Grada ga dijeli rijeka Vilnia, s druge strane su strma brda s kojih se pruža predivan pogled na cijeli grad) prepunom umjetničkih galerija, radionica, atelijera, kavana, skvotova... Trećinu Užupisa čine stare napuštene tvorničke hale sagrađene u doba Sovjeta. Prvi mostovi prema Užupisu sagrađeni su u 16. stoljeću i područje je uglavnom bilo naseljeno Židovima. Gotovo cijela populacija nestala je tijekom Holokausta, a židovsko groblje uništili su Sovjeti. Napuštene kuće naselili su kriminalci, skitnice, prostitutke, narkomani....

Tako je bilo sve do 1990. kada je Litva proglasila samostalnost. Ovo vrlo vrijedno područje u samom centru grada zapalo je za oko novopečenim bogatašima koji su željeli srušiti stare, oronule, napuštene kuće i zgrade i sagraditi blještavu rezidencijalnu četvrt. No, lokalno stanovništvo, predvođeno brojnim umjetnicima, alternativcima i boemima koji su se naselili u skvotiranim zgradama, uspjelo je spasiti četvrt od agresivnog nasrtaja kapitala na kulturnu baštinu Vilniusa.
U šali su proglasilli neovisnu Republiku Užupis sa vlastitom zastavom, predsjednikom, Ustavom, pa čak i vojskom od 12 ljudi! Svoju poluozbiljnu neovisnost slave svake godine za vrijeme „nacionalnog praznika“ – Dana Užupisa, koji pada, ne bez razloga, baš na 1. travanj. Toga dana Užupis ima svoj vlastiti novac, carinu, izbore, karneval...
Predsjednik Republike je pjesnik, glazbenik i filmski redatelj Romas Lileikis, a ministar vanjskih poslova poznati litvanski književnik, dramatičar i scenarist Thomas Chepaitis s kojima smo proveli nekoliko nezaboravnih dana ispijajući prilično velike količine odličnog i jeftinog Šuturysa i neprestano nazdravljajući (už!) Republici, kulturi i slobodnoj riječi. I da cirkus bude još veći, na inauguracijskoj svečanosti imenovani smo veleposlanicima Republike Užupis u Hrvatskoj, Zagrebu, Moslavini i Kutini!
Gradonačelnik Vilniusa Artūras Zuokas također živi u Užupisu i aktivno sudjeluje u svim aktivnostima ove vesele skupine. Ministar Chepaitis ga je prije nekoliko godina čak želio imenovati i ambasadorom Užupisa u Vilniusu, što je ovaj odbio “radi političkih razloga“...

Ukoliko ikada poželite posjetiti Litvu i Vilnius, nemojte dvojiti niti trenutka. Ova najveća baltička zemlja pružiti će vam nezaboravnu avanturu, bez obzira kamo se uputili i što radili.