Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Južna Amerika :: Kuba :: Havana :: Putopisi :: Bezbrižan život u ritmu muzike za ples
Havana

Vezane destinacije

Bezbrižan život u ritmu muzike za ples

Bezbrižan život u ritmu muzike za ples

Baš je fora nakratko nestati iz zime u Evropi pod toplo karipsko sunce. Odluka o odlasku na Kubu lako je pala- karte su povoljne, let iz Frankfurta traje samo deset i pol sati- za čas smo pod palmom s koktelom u ruci.

Nestrpljivo čekajući da okusimo taj bezbrižan život u ritmu muzike za ples promatramo njemačke penziće kako se ukrcavaju na charter-let za Varadero obučeni u kratke hlačice, u japankama i sportskim čarapama navučenim do koljena.

Varadero je odmaralište ograđeno žičanom ogradom, tamo idu velike grupe turista iz Evrope i Kanade kako bi uživali u dva tjedna čistog odmora pod palmama. Nas to ne zanima, mi ćemo se snaći sami, upoznati ljude, običaje, ljepote zemlje. Mi idemo u život.

Prepunih samopouzdanja, ni pogrešno ispisani brojevi na jednoj od naših viza nas ne zabrinjavaju. Pa policajci će nam progledati kroz prste. Kuba je sigurno turbo prijateljska, topla zemlja kao i baš svi ljudi u njoj.

Odmah u zračnoj luci (nakon slikanja pred policajkom – smiješak za potrebe tajne službe) skidamo nekoliko slojeva odjeće sa sebe- predivno je toplo, imali su ostali turisti pravo. Njih čeka desetak prekrasnih autobusa kako bi ih odvezli u resort Varadero. S obzirom da je za nas smještaj u Varaderu iznimno skup, uzimamo taksi koji nas vozi 20-tak min do susjednog grada, Matanzasa, kako bismo odsjeli u jednoj od Casa Particular – privatnom smještaju koji tek dobiva zamah na Cubi. Ponoć je i malo toga se vidi, grad nije naročito osvijetljen. Smrzli smo se kad smo ugledali jednu od hm.... sumnjivijih ulica te jad i bijedu po tom mraku, teško je  razaznati što se tamo zapravo događa.

Oduševljeni «casom», sjednemo za stol s domaćinom i započnemo priču do ranih jutarnjuih sati. Čovjek je super, vidio je svijeta, kuća mu je čista, čuo za Hrvatsku, pita kako nam je sad (za razliku od komunizma), razumije naše potrebe i želje.

Odmah nas upozorava da se ne bojimo čudnih zvukova po noći, to su samo psi koji trče po krovovima…

Ujutro primjećujemo neobično veliki broj pasa po ulicama, sve su to lutalice i svi su bezopasni. Za nas, tek pristigle iz Evrope, priličan kulturološki šok.

Uslijedio je obilan doručak za cijenu od 3 CUC po osobi.  Domaćini su se stvarno potrudili da se osjećamo kao kod sebe doma, spremni su odgovoriti na svako pitanje, nazvati taksi i kolodvor, čak i govore engleski. Ponuđeno nam je da se javimo doma preko njihovog Interneta (kasnije saznajemo da je Internet prilično teško pronaći na Kubi, a kad ga nađete, sat vremena košta 6 CUC). Zvuči dobro, no veze su izrazito spore- za skidanje par tekstualnih poruka proći će vam pola sata.

Taksi- stara Lada u koju ulaze samo avanturisti kao mi, nas vozi na autobusni kolodvor gdje čekamo liniju Viazul. Kolodvor nije vrijedan spomena, stoput gori od najgore rupe ovdje kod nas. Viazul je bus samo za turiste, lijep, udoban i skup. Nakon par sati relaksirajuće vožnje uz obalu dolazimo u Havanu, gdje odsjedamo u elitnoj četvrti Vedado – u privatnom smještaju naravno, ovaj put za 30 CUC po sobi ali ne nude doručak ni pod prijetnjom da smo spremni platiti i koju “kuku” više. Ovaj put komunikacija je samo na španjolskom, uz pomoć ruku, nogu i pokojeg rječnika.

Dobro, nalazimo dva hotela odmah preko puta, ima tamo svega. Odmah se predbilježavamo za razgled grada u njihovom aranžmanu, u grupi s vodičem koji govori španjolski i engleski, što se pokazalo kao iznimno dobra odluka.

Obilazak: Havana Vieja i njenih nekada prekrasnih kolonijalnih građevina koje su dosta renovirane, kroz još trošniji dio – Centro Havana su nas samo provezli, jer izgleda nije turistički interesantan, zatim glavni trg u političkom smislu – “gdje je i ured Fidela Castra”, El Capitolio, Obispo ulica, katedrala, tvornica ruma, hotel i kafić u koje je odlazio Ernest Hemingway, tvrđava El Morro, razgled velike tržnice gdje se prodaju jedino suveniri. Tamo se svega nađe- prekrasne slike i drvene figurice su najbrojnije.

Havana je lijepa, samo bi mi ju još malo pofarbali. Nedostaje im boje, kažu nam, nakon Perestrojke, kad su prijatelji Rusi odustali od sponzoriranja… a i uništili ih uragani. Pokazuju nam zato veliki neboder – bolnicu od 600 kreveta, s navodno najmodernijom opremnom unutra. Zavidimo im ali nam nije jasno zašto onda gotovo svaki kubanac i kubanka imaju sve zube potpuno crne, ako ih uopće imaju. Hajde, bolnica je bolnica a zubar je zubar.

U želji da se što prije bućnemo u njihovom moru na Playas del Este, nalazimo taksistu koji ubrzo postaje “naš”. Dolazio bi po nas barem 15 minuta prije i čekao bilo kad i bilo gdje, ako treba cijeli dan. Tako nas je odvezao do plaže u blizini Havane, čekao na onom suncu 5 sati da se izguštamo i odvezao nas natrag, čekao da se spremimo i večeramo i opet nas vozio do stare Havane i poslije natrag.
Nije štedio ni savjete, tako da smo uz našeg taksistu stvarno dobro prošli.

Nakon četiri dana zaključismo da bismo mogli dalje- nakon duže rasprave ipak krećemo prema jugu, u smjeru Trinidada, ali ipak ćemo do Zaljeva Svinja, navodno plaža prekrasna i sve ostalo divno, no bez ijednog turista i najljepša plaža izgleda očajno, hrana skupa a loša, vjetar prejak za kupanje a sunce isto prejako za sunčanje- nastavili smo odmah dalje za Trinidad.

Našoj sreći nije bilo kraja kad smo ugledali taj mali gradić u kojem ljudi normalno žive, djeca idu u školu a turisti se kreću kao da su kod sebe doma. I sprijateljuju se. Nikad se na zna tko će imati bolje informacije o dućanu gdje je voda jeftinija i gdje se bolje jede.

Tako smo i mi “pokupili” dva para Talijana, troje Slovenaca, Francuza i Poljakinju i tri Hercegovca koje su opljačkali u Havani pa su se morali snaći. I, naravno, snašli su se…

Karipsko more je za mrvicu ljepše od onoga u floridskom tjesnacu, ima manje pasa na plaži (ne onih morskih!!) ali je zato broj policajaca isti ako ne i veći. Sve je to u cilju zaštite turista i velike količine novca koji se slijeva u državnu blagajnu.

A da li Fidel sve to još nadgleda, to nitko ne zna…

Nakon mirnog odmora u Trinidadu napuštamo Kubu, opet iz Varadera do kojeg je tek potrebno doći. No, sad smo pametniji pa uzimamo taksi a ne skupi bus, dijelimo trošak a put nam je nekoliko sati kraći.

Umorni, iscrpljeni, gladni i krcati poklonima stižemo u zračnu luku u Varaderu, gdje srećemo tisuće pripitih kanadskih turista, koji se iz Varadera nisu ni makli. Da samo znaju što su sve propustili!!!


Autor: Marija RUBIL, Zagreb