Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Južna Amerika :: Kuba :: Havana :: Putopisi :: Veselica u Havani
Havana

Vezane destinacije

Veselica u Havani

Veselica u Havani

Jednom su "pošari" iz Guanabacoe priredili veselicu. Rekli su nam da je bez osobitog povoda. Jednostavno, zaželjeli se malo razonode. Među sobom su skupili novac i spremili nekakav ručak, kupili rum i vino. Na veselicu su pozvali i nas dvojicu Teslaša, Renata i mene. Kao goste, bez novčane uplate.

Veselica je bila u jednom dvorištu, gdje pošta ima svoje parkiralište, a tu im je trpezarija za ručkove, koji se dovoze kamionetima u aluminijskim bačvicama iz nekih javnih kuhinja. Kad smo nas dvojica došli, s razglasa je treštila muzika. Povremeno je svirao neki sastav u živo, povremeno su puštali kazete. Svi su bili pri jelu. Na papirnatom tanjuru donijeli su porcije i nama. Kuhana riža s rijetkim zrnima graha. Par komadića kuhanog lignja, neke izdrobljene ribe i komadića piletine tu su rižu trebali pretvoriti u rižot.

Poslije ručka i malo puštene muzike, na "binu" je izašao jedan poštar s nešto glumačkih sklonosti. Uzeo je mikrofon i počeo pričati viceve. Jedan za drugim. Publika se smijala. Ja ih nisam razumio, Aleksej se toliko smijao da mi nije ništa prevodio. Zabavljač najavi posebnu seriju viceva za "prijatelje Hrvate". I počne pričati: "Hrvat i Kubanac ....", "hrvatski i kubanski ...". Ni to mi nisu prevodili, bili su zaokupljeni smijehom. Prisjećajući se naših viceva s uspoređivanjem naroda nisam sumnjao o tome, tko je u tim vicevima ispadao "glavni".

PCH1957.jpg

Kad je zabavljač završio, pozvah Alekseja i izađosmo na "binu". Ja sam govorio na ruskom a Aleksej je prevodio na španjolski:
-"U svojim memoarima, ruski pisac Ilja Erenburg opisuje slučaj kad ga je tridesetih godina u Stockholmu pozvao u goste jedan inženjer oženjen Ruskinjom. Taj je inženjer bio veliki zaljubljenik u SSSR i kad mu se jednom ukazala prilika da tamo ode na službeni put, odmah se i oženio. Zadovoljno je živio sa svojom ženom iako ona nije naučila švedski, kao ni on ruski. Međusobno nisu razgovarali riječima. Zato je taj inženjer i pozvao Erenburga da bi mu on bio prevodiocem u razgovoru s vlastitom ženom. Boraveći kod njih u gostima, Erenburg je brzo zaključio da oni svoju bračnu sreću i zahvaljuju jedino tome, što se međusobno ne razumiju! Vjerojatno sam i ja sada bio u prednosti što ne znam španjolski pa nisam razumio viceve koje je ispričao moj prethodnik. Tako možemo ostati i prijatelji!"  Publika se nasmijala na ove moje riječi, malo i zapljeskala.

-"A sad ću vam i ja ispričati par viceva na i vama razumljive teme" - nastavih ja sa bine. "Umrla su dva komunista i došla pred svetog Petra."
-"Ja to ne ću prevoditi" govori mi Aleksej sklanjajući mikrofon.
-"Zašto?", pitam iznenađeno.
-"Takvi se vicevi kod nas ne pričaju. Ispričajte rađe onog o zvončićima na cipelama", odgovara mi Aleksej.
-"Taj je vic vulgaran i ako sam ga ispričao u manjem muškom društvu, ne mogu ga ovdje ispričati javno! U ovom vicu, kojeg sam počeo nema ničeg posebnog, što se ne bi moglo ispričati!"
-"A kod nas se takvi vicevi ne mogu pričati javno. A ovi vicevi, što ih je tu ispričao taj prije vas puno su vulgarniji od tog! Kod nas se javno pričaju samo vicevi na seksualne teme!"

HAVANA-GIRL.jpg

Ja još uvijek ne shvaćam da bi vic o "zvončićima" bio prikladniji od vica kojeg sam počeo, pa opet uzimam mikrofon i ponovim:
-"Umrla su dva komunista i došla pred svetog Petra."
Aleksej se pokolebao i počeo prevoditi.
-"Sveti Petar im govori", nastavih ja. "Sad, bili ste dobri ljudi, ali niste vjerovali i vršili crkvene obrede pa vas ne mogu pustiti u raj. Morate u pakao. A pakao je organiziran slično zemlji: imamo socijalistički i kapitalistički pakao. Kako ste bili dobri ljudi, dat ću vam da birate u koji ćete pakao."
Jedan od dvojice poče razmišljati: "Cijeli sam život bio vjeran socijalizmu, pa ću to i ostati, idem u socijalistički pakao!"
Drugi se malo pokolebao: "Cijeli sam se život patio u socijalizmu, daj da barem sad malo osjetim kapitalizma!"
Tako se prijatelji rastaše. Nakon nekog vremena sretnu se oni u paklu, pa se upitaju:
"Kako ti je?"
"Kako ti je?"
-"Strašno", započne onaj iz kapitalističkog pakla. "Moram gasiti neku vatru. Stalno nosim vodu i polijevam, a nikako ugasiti. Sizifov posao!"
-"A meni je odlično" odgovara mu prijatelj.
-"Pa kako sad odlično?" čudi se ovaj iz kapitalističkog pakla.
-"Pa i ja ti radim isti posao, gasim vatru. Samo, jedan dan nema vode, a drugi dan nemam u čemu vodu nositi!"

871880-woman-smokes-cigar-afp.jpg

Aleksej gotovo da još nije dospio prevesti moje zadnje riječi, kad na binu dođe postariji čovjek i faktički nam otme mikrofon.
-"Sad ću vam ja recitirati par patriotskih pjesama" najavio je ovaj svoju točku. I počeo recitirati. Mi smo se pokupili na mjesto.
-"Znate, kod nas se javno ne pričaju takvi vicevi", govori mi za stolom jedan Kubanac. "Zbog tog vica mogli bi imati neprilika, ne vi, ali Aleksej bi mogao imati neprilika!"

Poslije tih riječi stvarno sam shvatio da javno više ne ću pričati nikakve viceve!


Autor: Zdravko Margitić