Pustinja Atacama

Pustinja Atacama, 6.1.2007.

Iz Santiaga krenuo sam avionom u pustinju Atacama, najsuhlju pustinju na svijetu. Let je trajao oko tri sata, iznad vrhova Anda, tako da, iako avion leti na visini od cca. 8000 m, planine se jako dobro vide jer im je prosječna visina 5.000-6.000 m.
To je ujedno granica s Argentinom, a sjevernije s Bolivijom.
Gotovo je svaka planina druge boje, čovjek priupita što je to, a onda shvati da su to rude i minerali.
Avion slijeće u Calamu, pustinjski grad na 2.000 m nadmorske visine, sa 100.000 stanovnika - grad rudara.
Prvi kontakt s Calamom stvara pomalo zastrašujući osjećaj uz pitanje: "zašto ovdje uopće netko živi?". Veliki grad usred pustinje, koji postoji valjda jedino zbog velikog rudnika bakra i blizine granica s Bolivijom i Argentinom.
Grad mi je izgledao poput grada sablasti, a dodatnu depresiju i umor izazvivao je i nedostatak kisika na toj visini, na što se treba priviknuti.
Moj je pravi cilj bio San Pedro d'Atacama, a Calama mi je pomogla da shvatim kako pronaći autobus i autobusne stanice, što je za naše pojmove pomalo neobično, jer svaka kompanija ima svoju agenciju za prodaju karata i polaznu stanicu, a agencija ne mora biti na mjestu polaska. Ako putuješ sâm i ne govoriš španjolski, to može uzrokovati određene poteškoće pa je bolje sve provjeriti na vrijeme.
Sljedeće jutro autobusom sam krenuo za San Pedro. Put je trajao oko sat i pol po prašnjavoj pustinjskoj cesti prema planinama koje su, poslije će se uspostaviti, zapravo vulkani koje je moguće iz San Pedra posjetiti.
San Pedro je ustvari kolonijalno mjestašce, oaza usred pustinje, odakle se organiziraju izleti na okolne destinacije. Mjesto živi isključivo od turizma i puno je tijekom cijele godine, a iako sve vrvi od posjetitelja, iznimno je mirno i poslije ponoći na uličicama nema nikoga jer se svi odmaraju kako bi se pripremili za jedan od potencijalnih izleta sljedećega dana na koji se redovito kreće prije zore.
Ja sam obišao gejzire El Tatio, I Valle de la Luna, a kako nisam imao vizu za Boliviju, propustio sam obići slanu pustinju za koju su svi tvrdili da je nešto najveličanstvenije što su vidjeli u Južnoj Americi.
U San Pedru proveo sam 7 dana. Istinski sam uživao, a putnici koje sam sretao pomogli su mi oko organizacije moga daljnjeg putovanja na sjever, u Peru, u avanturu koju ću pamtiti cijeloga života…