Od prvog dana imale smo osjećaj kao da nas taj godišnji "neće, pa neće". Naime, plan je bio slijedeći: željele smo otići na godišnji, nekamo, ali dovoljno daleko, s malo novaca, na dva tjedna, dakle, negdje gdje je stvarno jeftino, a opet, zrakoplovom iz Zagreba po što jeftinijoj cijeni i s realnim šansama da dobijemo mjesto u zrakoplovu...

Prva je odluka pala na Vijetnam. Ali, kako se pojavila ptičja gripa koja je tamo uzela maha i nekoliko života, tako smo odustale od Vijetnama i počele razmišljati o drugim destinacijama. Druga mogućnost ležala je na drugoj strani Zemlje. Dominikanska Republika i Haiti, raj za Amerikance i Njemce. Hoteli na plaži, kokteli, po mogućnosti all inclusive i to je to. Nekako bi sakupile novac za desetak dana odmaranja, ali bez kupovanja suvenira. No, sudbina nije bila sklona nepotrebnom trošenju naših oskudnih novčanih resursa pa se pobrinula da ni tamo ne odemo zahvaljujući državnom udaru i ljudskim žrtvama uličnih nemira, kao i krcatim zrakoplovima za povratak u    Europu.

I kad smo već pale u očaj, iz naizgled bezizlazne situacije otvorio se put – na Madagaskar. Treća sreća? Leti Air France i ima mjesta na zrakoplovima, viza se dobije u Beču u jednom danu, a zemlja je stvarno jeftina i s našim mršavim kasicama - prasicama tamo bi mogle živjeti kao kraljice čitava dva tjedna.

I došla je subota, dan odlaska. S Croatia Airlinesom stigle smo u Pariz, gdje smo morale prenoćiti jer je let za Antananarivo bio tek slijedeći dan. I baš dobro što nam se po slijetanju u Pariz nikamo nije žurilo jer se jedan naš kofer uspio zagubiti negdje na pariškom aerodromu i tek je, nakon trosatne potrage, pronađen negdje na tranzitu. Dobro da je nađen, jer je u njemu bila knjiga Lonely Planet: Madagascar, naš vodič, bez kojeg bismo bile izgubljene. Usput, noćenje u Parizu, u Hotelu Formula 1 ili Etap u sklopu zračne luke CDG, za svaku je preporuku zahvaljujući niskoj cijeni, kao i besplatnom shuttleu koji vozi svakih 15 min i povezuje te hotele s bilo kojim terminalom. U nedjelju smo se ukrcale na Air France-ov zrakoplov za Antananarivo. Kako je dolazak u glavni grad Madagaskara bio predviđen za iza jedan u noći, pokazalo se pametnim potezom to što smo si još iz Zagreba rezervirale hotel  (jedan od rijetkih koji su imali web stranice i e-mail adresu) i naručile taksi.

Dobro došle na Madagaskar – u zemlju gdje se vrijeme gubi nemilice i gdje svi planovi padaju u vodu.

Na samom aerodromu promijenile smo svega 50 USD prema tečaju dežurne mjenjačnice, jer smo u avionu dobile informaciju da je u gradu, na cesti, tečaj puno bolji nego u bankama i mjenjačnicama. Ubrzo se ispostavilo da je informacija bila pogrešna. Za Euro – da, ali za USD – ne! Kao prvo, uzalud smo tražile ulične mjenjače novca, ali nikako ih nismo mogle naći, nitko nije za nama vikao pitajući trebamo li mijenjati novac, barem ne na engleskom kako smo mi očekivale. S obzirom da smo u kombinaciji pokrile mnoga jezična područja – samo ne francusko, naravno da nismo razumjele da nas ispod glasa jednom riječju pitaju – «Mijenjate, mijenjate?» Tako smo tražeći mjenjače na crno prehodale pola grada, usput nešto malo i vidjele i poslikale, ali u principu izgubile cijelo prije podne. Banke i mjenjačnice, osim što imaju lošiji tečaj, imaju i radno vrijeme kakvo bi svatko poželio – u jutro od 10 do 12, a poslije podne od 14 do 16. Za uslugu zamijene strane valute treba im od pola sata do sat i deset minuta. Prema kakvom - takvom tečaju mijenjaju samo novčanice od 100 i 50 USD, dok one od 20 i 10 USD mijenjaju po nižem tečaju. No, ne primaju pošarane, više puta presavinute, zgužvane ili ljepljene novčanice kao niti one s "malim glavama" tj. starijeg datuma. Zauzvrat, oni nama daju zamotuljke od po 10 komada zajedno zaklamanih istovrsnih novčanica, i to izuzetno prljavih i podrapanih. A da se još teže snalazimo, u opticaju su im dvije valute – malagaški franci i ariari.

Sada je na Madagaskaru ljeto i kišna sezona, zato je vrijeme oblačno, ali vruće. Za izgoriti u kratkim rukavima kao naručeno. Svako poslije podne oko 16 sati počne "lijevat kiša k'o iz kabla". Mogle smo si satove namjestiti prema pljusku. Ne spašava nas niti kišobran niti kabanica, niti telefonska govornica. Kiša pada u svim smjerovima, a bujice dubine i do 20 cm slijevaju se niz ceste. Kako god okrenule, u tenisicama smo imale nekoliko decilitara vode i samo su nam još nedostajale zlatne ribice. Svako poslije podne i večer do kasno u noć, vrijeme smo provodile sušeći fenom odjeću, obuću i kosu (ovo zadnje manje - više). Bilo je bitno da osušimo tenisice i hlače jer slijedeći dan moramo u njima putovati. Trebalo nam je pet dana da shvatimo da trebamo hodati u natikačama (ili bose), i u kratkim hlačama ili haljini do koljena, jer noge se obrišu, a natikače se brzo osuše.

Taxi - brousse je najpopularniji i najjeftiniji način transporta na Madagaskaru. To je zapravo kombi za prijevoz 15-tak osoba, na čiji se krov tovari prtljaga svake vrste, uključujući i žive kokoši. Nema voznog reda, već kombi za pojedinu destinaciju sa stajališta kreće tek kad se napuni, tj. popuni sva sjedala. Kako se žiteljima Madagaskara zaista nikuda ne žuri, običaj je da ukoliko netko od suputnika želi otići nešto pojesti, kupiti, obaviti ili popričati s nekim poznanikom, cijeli ga taxi - brousse strpljivo čeka, ako treba i satima... Mi smo obično već u 7 ujutro bile na stajalištu, a uz puno sreće krenuli bi prije podneva. Obzirom da se nikad ne zna kada će se krenuti, tako se niti ne zna kada će se stići na odredište. Taxi - brousse nije baš najudobniji način prijevoza, ali je definitivno dio dnevnog života na Madagaskaru i vrlo je dobar način da se upozna zemlja i ljudi. Teško je riječima dočarati pozitivnu atmosferu koja za vrijeme puta zavlada unutar kombija. Vrlo brzo i potpuni stranci postanu jedna velika, složna obitelj, pogotovo kad treba izvući taxi - brousse iz blata. Naime, dio glavne državne ceste u dužini od 40 km nema asfalta, pa nam je trebalo oko 5 sati da ju savladamo jer je trebalo voziti slalom između ogromnih lokvi, širokih i po 20 m, nastalih na crvenom tlu uslijed čestih i obilnih kiša. Još se širina lokvi mogla nekako okom prevladati, ali za dubinu je bio potreban "gazivoda", kako smo nazvale dobrovoljca koji bi u trenu iskočio iz kombija, podvinuo nogavice i pregazio lokvu kako bi izmjerio njenu dubinu, na temelju čega se odlučilo kojim će putem i na koji način vozač preći preko nje.

Antsirabe je, kao i Toliara, grad poznat po pousse - poussevima, tj. rikšama. Na ulicama ima više pousse - pousseva nego ljudi. Neki stoje na raskršćima, neki sjede uz rub ceste, a neki - puni ili prazni jure gore - dolje brzinom kojom su njihovi "vozači" spremni trčati ili hodati po upeklom suncu ili kiši. Većina pousse - pousseva je oslikana, živih boja, i imaju imena. Mogu ih krasiti slike lokalnih pejzaža, baobaba, zebua, tradicionalnih kućica od trske ili blata... Većina ih ima i registraciju. Negdje je to jedini lokalni prijevoz, no u svakom slučaju to je izvrstan način za obilazak grada po velikim vrućinama i blatnim cestama. Kako vožnja košta samo 1 kn, preporučujemo da iskoristite priliku da se (makar jedan dan u životu) za bagatelu osjećate kao kraljevi. Zahvaljujući izuzetnoj uslužnosti naših "trkača", posjetili smo nekoliko obitelji, koje, za naše pojmove, u vrlo lošim uvjetima vode svoje obrte kao npr. vezenje, ručna izrada malih maketa bicikala, pousse - pousseva i Citroana, instrumenata, košara, drugih proizvoda od drva i trske, bambusa, kao i Antaimoro papira.

Nacionalni parkovi staništa su lemura, životinjica srodnih majmunu, tipičnih za Madagaskar. Na otoku ima čak 18 različitih vrsta rasprostranjenih po različitim staništima. Nacionalni park  Ranomafana je nadaleko poznata kišna šuma, no naš je savjet – ne ići u kišnoj sezoni, jer lemure možete vidjeti samo iz daleka, s obzirom da skaču po krošnjama guste kišne šume, a jedino što ćete imati priliku iz bliza vidjeti i osjetiti su pijavice koje napadaju sa svih strana. Za razliku od Ranomafane, nacionalni park Isalo s istoimenim masivom, prekrasna je uspomena na impresivne pejzaže, kanjone, potočiće, slapove i lemure koje možete promatrati iz blizine, a kupanje u tzv. Prirodnom bazenu idealno je osvježenje nakon pješačenja preko masiva na 38 stupnjeva Celzijusa.

Toliara, grad na jugozapadnoj obali, specifičan po tome što tu živi jedan i na cijelom Madagaskaru jedini Hrvat Gordan, kojeg smo srele doslovno na cesti, u trenutku kada smo bile na telefonskoj govornici pokušavajući saznati kad Helena radi. U prolazu, razabrao je hrvatske riječi, pitao nas jesmo li Hrvatice, upoznao nas sa svojom malgaškom zaručnicom i poziv na sok pretvorio se u poziv na ručak i prenoćište. Ugostili su nas i udomili, otvorili nam svoja srca i dom, a uslužnost, ljubaznost i želja da nam pomognu u organizaciji i realizaciji poslijednjeg tjedna u Gordanovoj novoj domovini rezultirala je uživanjem u najljepšim bungalovima od bambusa (Hotel Bamboo Club) 30-tak kilometara sjevernije od Toliara, na kraju ribarskog sela Ifaty. Osim što je naš atraktivni bungalov imao prestižnu poziciju u prvom redu do mora, na plaži, imao je i stalnu postavu stanara – tročlanu obitelj noćnih lemura. Kad bi se spustila noć, spustili bi se i oni – jedan po jedan, s obližnjih krošnji preko palminog lišća na krov bungalova i onda bi sa stropnih greda znatiželjno promatrali što mi u bungalovu radimo. A kad bi se svjetla ugasila, umjesto da utonemo u miran san, satima smo slušale kako lemuri tulumare po sobi. Ohrabreni tminom, pod okriljem noći, spustili bi se i počeo bi tulum - skakanje po koferima, šuškanje s vrećicama, pregledavanje naših stvari, igranje... Prvu noć nismo oka sklopile, a poslijednju smo spavale tako tvrdo da ništa više nismo čule. S prvim zrakama sunca, njihova igra prestaje i povlače se u krošnje na spavanje, a ribari se s mrežama spuštaju ka svojim brodićima i kreću na mukotrpan ribolov. Žene i djeca ostaju na obali i prije podne provode sakupljajući školjke, loveći male rakove, prodajući parea, lančiće, banane, te nudeći masažu ili pletenje sitnih pletenica od kose. U rano poslije podne svi su zaokupljeni povratkom ribara s nekoliko kilometara udaljenog koraljnog grebena, i pregledavanjem oskudnog ulova. Kad vrućina malo popusti, oko 17 sati, odlazile bi u fotografske pohode na baobabe, tražeći najljepše primjerke za vječnu uspomenu u našem foto - albumu.