Odnedavno je Slovenija uvela enormne kazne za prekršaje u prometu. Spadaju među najskuplje u Europi. Pojas - 125 Eur, za prekoračenje brzine više od 30 km na sat u naseljenom mjestu - 1.000 Eur. I nema pregovaranja, nema mita - nego se mora platiti odmah. A u Hrvatskoj se nove kazne uvode od 6. mjeseca.
Sve u svemu to i ne bi bilo toliko spektakularno da se ne radi o načinu na koji se to provodi. Slovenska policija, ima iste „fore“ kao i hrvatska – sakriju se iza nekog grma, odmah pored table sa nazivom mjesta i iako još zapravo niste u mjestu (naselje ne počinje odmah kod table), ograničenje brzine od 50 km/h vrijedi i HOP uhvate Vas i morate platiti kaznu. I jedna i druga policija daju javne izjave da se radi o sigurnosti u prometu. Po našem mišljenju, radi se isključivo o popunjavanju državnog proračuna i ni o čemu drugom. Niti jedna od te dvije vlade niti policije ne vodi računa, na taj način, o sigurnosti u prometu. Evo zašto...
Auto-škola traje zanemarivih 36 sati praktične nastave. To je možda moglo biti dovoljno 60-tih godina, kada je promet bio rijedak, a i ljudi su tada vožnji pristupali s više pažnje i odgovornosti nego danas. Danas je vožnja za mlade znači zabavu, slobodu, dokazivanje sposobnosti, nadoknađivanje propuštenih stvari u životu... Danas tih 36 sati praktične nastave ništa ne znači, samo se nauči sinhronizirano mijenjati brzine i vidi se raspored retrovizora (što ne znači da se u iste redovno gleda). A nakon što dobiju dozvolu, sami moraju učiti voziti na svojim i na tuđim greškama. Učenje vožnje je prepušteno njima samima!!! Auto-škola bi morala trajati najmanje 6 mjeseci praktične nastave, par puta tjedno po par sati. Pa malo parkiranje, malo gradska vožnja, malo međugradska, malo auto-puta, dok se ne stekne barem malo sigurnosti. Dozvola bi se trebala dobivati za dobru procjenu situacije u prometu i za dobro vladanje (upravljanje) vozilom, a ne za zaustavljanje na znak STOP ili kretanje na zeleno svijetlo na semaforu, dok se istovremeno u prometu vozilom upravlja nesigurno. Nakon toga bi morali (svi mi) pohađati tečaj sigurne vožnje, barem jednom godišnje, kako bi se dozvola
produžila. Taj tečaj je jednostavno fenomenalan i približava ljudima ekstremne situacije i uči kako ih predvidjeti i kako reagirati na njih. Na taj način bi (pogotovo novi) vozači stjecali više sigurnosti u prometu i na vrijeme uočavali „problematične“ situacije i (na)učili ih izbjegavati odnosno reagirati na pravi način u datom momentu. Željeli bi napomenuti da ovo nije sponzorirani članak niti jedne škole za sigurnu vožnju, nego članak (ili možda samo san) o idealnim uvjetima za povećanje sigurnosti u prometu.
Potom bi se ceste trebale urediti. Kako po naseljenim mjestima, tako i po nenaseljenim. Nije rijedak slučaj da, ne rupa nego doslovno rupetina, zjapi na sred ceste, potpuno neoznačena. Pa tko zna cestu ok, tko ne zna - nek' se snađe kako zna...
Takvim sistematskim pristupom, ovom sve većem problemu današnjice, bi se moglo vidjeti da i Vlade i policija nešto rade za našu sigurnost. „Partizansko“ i „hajdučko“ skrivanje u grmlju, te „vrebanje“ na mjestima gdje realno nema opasnosti (kraj auto-puta – kod naplatnih kućica) samo kako bi se popunio proračun ne vodi ničemu. 
U međuvremenu, sigurnost je na nama samima. Možemo raditi sa svojim životima što želimo, ali u prometu nismo sami. Ako oni koje plaćamo (iz poreza) već ne vode računa o nama, onda moramo mi sami. Prvenstveno o sebi ali i jedni o drugima. A isto tako znajući na kako pri-glupim i standardnim mjestima nas vrebaju - platimo im što manje, jer novci od naših kazni ionako ne idu za našu sigurnost ili bolju budućnost.