Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Azija :: Turska :: Istanbul :: Putopisi :: Antakya - kronike za lutalice
Istanbul

Antakya - kronike za lutalice

Antakya - kronike za lutalice

Kako provesti 12 sati na autobusnom kolodvoru na primjeru Antakye u Turskoj?

Autobusna stanica grada Antakye u Turskoj desetak je kilometara udaljena od bilo kakvih drugih znakova civilizacije. Antakya je grad u blizini sirijske granice od kojeg sam vidjela jedino autobusnu stanicu.
U novu i veliku i priličnu hladnu betonsku zgradu polukružnog oblika sa stupovima dolazim oko ponoći autobusom iz Adane.
Na stanici u Antakyiji samo je nekoliko prodavača karata, svaki iza svog pulta druge autobusne kompanije. Viču i pokušavaju privući moju pozornost. Pitaju me kamo idem. Ne idem nikamo. Samo sam tu. Ali oni to ne znaju, jer misle da svi nekuda idu. Kažem – Aleppo, Sirija. Ali, ne. - Ne može. Sutra nijedan autobus ne vozi za Siriju, uvjerava me sredovječni Turčin s povećim trbuhom. Antakya1 res.jpgZamršenim jezikom prodavača karata zamaskirava ideju zašto mi je jedina mogućnost ići za Damask. Njegova kompanija valjda vozi samo za Damask, ali, ostavljam ga da likuje kako je uvjerio strankinju u svoju priču. Ne zna da sam tu, da nije bitno. Da put sam bira svoj put. Ako put kaže Damask, neka bude Damask pa kupujem kartu za zadnjih deset turskih lira i ostajem bez prebijene lire. – Gdje ćeš spavati?, pitaju me. –Zvat ću taksi da te odveze u hotel, nudi. Hotel, taksi! Haha! - Ne treba, hvala, kažem. – Ah ti stranci. Škrti su ko vrag. Neće ko normalan svijet dat koji euro za hotel... – nabraja on.
Iz agencije preko puta proćelavi prodavač karata pokazuje mi pult koji je prazan i kaže da mogu spavati tamo. Vadim vreću za spavanje i sasvim ugodno odmaram na autobusnom kolodvoru Antakyje. Rano ujutro me budi prodavač karata iz jutarnje smjene. Antakya2 res.jpgMoram se premjestiti. Pokušavam drijemati na stolici u čekaonici, ali me neki ljuti redar budi i viče na mene. Polako se skupljaju ljudi, muškarci u odijelima i žene s maramama na glavama, sa svojim ciljevima i idejama. Pospano sjedim i brojim ovce. U WC-u mi pokušavaju naplatiti, ali ja nemam ni lire. Ljutiti Turčin gleda me bijesno. Vraćam se na svoju stolicu i vadim pribor za šivanje. Srećom imam dovoljno rupa na odjeći/vreći za spavanje/ruksaku/tenisicama da potraje do polaska autobusa za Damask. 


Autor: Marina Kelava