Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Azija :: Turska :: Istanbul :: Putopisi :: Veliki Bazaar
Istanbul

Veliki Bazaar

Veliki Bazaar

Kako započeti priču o Istanbulu? Jedan je od onih gradova koji su me svaki put iznova   oduševili, nekoliko puta sam se vratila prošetati njegovim ulicama i uvijek su bile drugačije, nepoznate, nove... Kada sam kretala na put, ljudi oko mene su bili zgroženi idejom da idem u Istanbul, ajme, Turska, primitivno i ružno, lopovski, prevarantski narod, prestrašno. Naslušala sam se izjava u tom stilu. A onda sam otkrila jednu predivnu zemlju koja me doslovno oborila s nogu, jedan izuzetno blizak svijet premda neopisivo drugačiji od ovog u kojem živim. Istanbul je grad suprotnosti, luksuzne avenije i male poluruševne čaršije isprepliću se s modernim neboderima i tradicionalnim džamijama, mogu se vidjeti pokrivene žene ali  i moderneo obučene djevojke, čuti urlanje i cjenkanje na tržnicama i doživjeti tišinu parkova oko džamija. Tu ćete moći vidjeti , mladi par koji zrači strpljenjem dok sjede pristojno udaljeni jedno od drugog na klupi ispred Aye Sophie držeći se za ruke i hordua bučnih turista nestrpljivih da vide slavnu crkvu. Da, Istanbul je uistinu grad suprotnosti, grad koji se strašno brzo mijenja. Posjetila sam ga prije par godina ponovno i bio je potpuno drugačiji, ljudi i atmosfera su se bitno promijenili, a grad je ipak uspio zadržati onaj prepoznatljiv duh istoka. Grad koji me uvijek iznova oduševljava...  

grand_8898.jpg

U Istanbul smo stigli navečer, već je bio mrak, bili smo izgladnjeli i umorni. Prvo smo morali pronaći hostel (imali smo vodič star godinu dana u kojem su bile adrese i cijene hostela). Na kolodvoru nam je prišao vlasnik obližnjeg hotela i ponudio smještaj za dosta veću cijenu od one u vodiču. Nakon kratkotrajnog cjenkanja, spustio je cijenu koliko smo tražili, a uvjet je bio da mu pomognemo pronaći još nekoliko ljudi da popuni i ostale sobe. Naravno, ne smijemo im otkriti da smo dobili popust, jer će spasti na prosjački štap, njegova djeca će umrijeti od gladi, cijenu je spustio samo za nas i već je zbog toga na rubu propasti... Nije problem, u vlaku smo upoznali grupu Francuza i lako ih nagovorili da krenu s nama. Bio je tu i par Belgijanaca i sve sobe su začas rasprodane...

Hotel je bio 5 minuta od željezničkog kolodvora, uredan i čist, imali smo satelitsku tv u sobi (nemam pojma čemu je to služilo, kao da bi itko normalan došao u Istanbul gledati tv), pogled na zid susjedne zgrade (nevažno, jer nisam namjeravala grad gledati kroz prozor) i, najvažnije od svega, prostrana kupaonica s neograničenom količinom tople vode. Kakva raskoš nakon nekoliko dana preznojavanja po vlakovima...

huge_60_302423.jpg

Dakle, prvo tuširanje, pa djelomično raspakiravanje i krećemo u potragu za hranom. Bilo je prilično kasno, bili smo premoreni i uletjeli smo u obližnju pekaru uzeti kruh. Dobili smo ga, kruh zamotan u novinski papir uz jedan široki osmijeh... Moram priznati da mi se to neizmjerno svidjelo, mnogo više od sterilne atmosfere zapada i ozbiljnih prodavačica sa plastičnim rukavicama... Nekoliko konzervi u samoposluzi i povratak u hotel.

Te večeri smo slučajno uzeli i jednu konzervu sa mini sarmama od riže i začina zamotanih u list vinove loze. Eeee, zaljubila sam se u taj okus na prvi pogled (ili je bolje reći na prvi zalogaj?) i ostatak vremena u Turskoj sam tražila isključivo te sarme, bile su predobre...

Ujutro smo ustali prilično rano, nema spavanja kada je vrijeme boravka na jednom mjestu ograničeno i kada sve treba napraviti u par dana... Odlučili smo prvi dan otići do Grand Bazaara, posjetiti Aya Sophiu i Plavu džamiju i još nekoliko džamija ako budemo imali vremena…

Istanbul24.jpg

Sada je na redu bio Veliki natkriveni Bazaar. Veliki Bazaar (Kapali Carsi) smo lako pronašli; puno teže je bilo pronaći izlaz iz njega... To je mali grad za sebe sa kilometrima i kilometrima „gužvastih“ uličica (više od 60 ulica od kojih su dvije glavne), džamijama, bankama, policijskom postajom, restoranima i preko 4000 prodavaonica. Veliki Bazaar je najveća natkrivena tržnica u Turskoj, raj za šopingholičare zbog bogate ponude turskih tepiha (prekrasni radovi), odjeće (sve vrste tkanine, koža, vuna), nakita (posebno zlata iako sumnjam u silne karate u koje se prodavači zaklinju), servisa za kavu i čaj od bakra, keramike (prelijepi ukrasi za svaku kuhinju, ako imate slobodnih polica), lula (klasičnih i vodenih), začina...

Teško je uopće nabrojiti sve što se tamo nudi, potreban je cijeli dan da bi se sve razgledalo... Broj trgovina i restorana varira zbog prenamjene prostora, ali mislim da možete predočiti koliko je toga pod krovom ovog mini-  grada. Inače, trgovine su uglavnom grupirane po vrsti robe koju prodaju, tako da postoje ulice sa trgovinama nakita, kože...

Bazaar je zatvoren nedjeljom i praznicima, pa se trebate dobro raspitati o tome kako biste mogli bolje planirati vrijeme (ovo sad pišem kao da je sigurno da ćete otići tamo, ako već niste do sada). Naravno, i kada je radni dan, i kada je sve otvoreno, može se dogoditi da naiđete na dućan bez prodavača, jer je ovaj otišao u džamiju klanjati. Tada obično netko sa strane nadgleda prodavaonicu, ali ne možete ništa kupiti dok se vlasnik ne vrati...

P1040106.jpg

U hotelu nas je domaćin upozorio da se čuvamo džeparoša i lopova, ali nisam imala osjećaj opasnosti... Vjerujem da se događaju krađe, jer ipak je to mjesto koje dnevno posjeti od 250 do 400 tisuća posjetitelja (ha, eto što znači razvijen turizam!).

Veliki Bazaar ima 4 glavna ulaza (jel' vam sada jasno zašto se teško pronaći kad jednom uđete unutra?) na krajevima dviju međusobno okomitih glavnih ulica. Sastoji se od dva dijela, starog i novog. Stari dio datira iz 15. stoljeća, a gradnju je naredio sultan Mehmed Osvajač. Novi dio je mnogo veći i nastao je proširenjem postojećeg prostora u 16. stoljeću tijekom vladavine sultana Suleimana Veličanstvenog. Nakon velikog potresa 1894., Bazaar je kompletno restauriran.

Upravo tu, u zbrkanoj gužvi i galami na svim svjetskim jezicima (a i na onim manje svjetskim), naučila sam se cjenkati. Ne svojom voljom. Ne namjerno. Bila sam prisiljena. Odlučila sam kupiti dugu bijelu haljinu s etno motivima oko vrata i kada je prodavač rekao cijenu (mislim da je bila jako jako skupa), samo sam stisnula zube i rekla «O.K.» zbog čega me on pogledao kao da sam pala s Marsa. Onda je počelo. Mješavina hrvatskog, srpskog, engleskog, njemačkog... Moraš spustiti cijenu, ovo je preskupo. Ma u redu je, platit ću. Nije u redu, moramo se dogovarati. Ne znam kako. Nije teško, samo reci koliko bi htjela platiti. Dobro, rekla sam nešto manju cijenu. Ne, ne, ne tako, to nije dovoljno, moraš reći manje od pola cijene, pa ćemo se dogovarati. Hajde, dobro, rekla sam manje od pola. On je rekao nešto manje od početne cijene i kad sam kimnula, opet je viknuo da to ne smijem, da se ne posluje tako... Uglavnom, da ne duljim - mala škola cjenkanja je trajala oko sat vremena i haljina je kupljena za pola cijene. Na kraju nam je ponudio čaj, čestitao mi na uspješnom «dogovoru» i mogli smo nastaviti dalje. Naravno, bilo je još šopingiranja, morala sam izvježbati naučeno i guštala sam u tome dok je M. kolutao očima i umirao od srama.

yadid-levy-carpets-for-sale-in-the-grand-bazaar-istanbul-turkey-europe.jpg

O tome koliko dobro sam svladala vještinu cjenkanja najbolje govori anegdota s mog nedavnog boravka u Tunisu. O detaljima drugi put, sada je dovoljno reći da su prodavači, kada bi me ponovo vidjeli na vratima, vikali «kroacia bandit aut aut!». Da, da, upropastila sam i njih i njihovu djecu i njihove unuke i unuke njihovih unuka... Ma da, upropastila sam barem trideset generacija i unatrag i unaprijed zbog spuštanja cijene... Na kraju bi se svemu tome nasmijali...

http://www.putnica.bloger.hr/


Autor: www.putnica.bloger.hr