Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Afrika :: Maroko :: Marrakesh :: Putopisi :: Zemlja najromantičnijeg izlaska sunca
Marrakesh

Zemlja najromantičnijeg izlaska sunca

Zemlja najromantičnijeg izlaska sunca

Bilo je to u kasno ljeto 1999. godine - nakon svadbenih i selidbenih stresova, moj novopečeni muž i ja konačno smo odahnuli kada smo stigli u zračnu luku Brnik u Ljubljani. Razlog je bio početak našeg svadbenog putovanja u Maroko. Međutim, doći do Maroka nije baš tako jednostavno kako smo mi mislili - let je kasnio više od četiri sata i to je svim putnicima oduzelo puno živaca. Kada smo već izgubili nadu da ćemo ikada krenuti, pozvali su naš let i odletjeli smo.

U večernjim satima (u Maroku je dva sata manje nego kod nas), stigli smo u Tanger. Već pri izlasku iz aviona osjetili smo da je to nešto posve drugačije od svega što smo do sada vidjeli - to je Afrika. Ispred aerodromske zgrade čekala su nas dva autobusa jer je dio putnika išao u Tetouan, a dio u Tanger. Mi smo ostali u Tangeru. Tanger je grad na samom sjeveru Maroka, a sjever Maroka je najeuropskije orijentiran u odnosu na ostatak Afrike. Bez obzira na taj podatak, za naše pojmove Tanger je potpuno afrički grad.

Hotel u kojem smo odsjeli nalazi se uz plažu i već pri samom ulazu zadivili su nas tepisi i slike kojima je uređeno ogromno predvorje. Odmah je priskočio nosač kofera u tradicionalnoj berberskoj nošnji i dok smo mi pili piće dobrodošlice - svježe iscijeđeni sok od naranče - on je naše torbe odnio u sobu. U sobi su nas kao mladence dočekali košara s voćem i butelja marokanskog crnog vina, a to je pravi raritet budući da u Maroku nema alkohola (postoji nekoliko dućana koji imaju licencu za prodaju alkohola, a može se i u hotelu kupiti, ali je prema ostalim cijenama skup).

Slijedeći dan u jutro ponuđeno nam je organizirano razgledavanje grada po prilično nerazumnoj cijeni, pa smo odlučili da ćemo to sami obaviti jer je medina (stari dio grada) udaljena od hotela oko jedan kilometar. Naša slovenska voditeljica puta koja je cijelo vrijeme bila s nama u hotelu objasnila nam je kako da sami dođemo do medine, da se ne moramo nikoga bojati jer nam nitko ništa neće napraviti pošto su Berberi (većina Marokanaca su Berberi, a muslimanska vjera je zastupljena s 99%) vrlo miroljubivi (a i jako se boje policije), da će nam se sigurno prikrpati nekoliko “vodiča” koje možemo odbiti, a možemo i prihvatiti kako bi se lakše snašli, te da mu na kraju razgledavanja damo desetak dirhama (tada je to iznosilo oko 2 njemačke marke).

berberx300.jpg

Vođeni korisnim savjetima naše voditeljice puta, stigli smo do trga ispred medine - Grand Sohoa. Odmah nam je prišao mali Arap s bradicom i počeo nam nuditi svoje usluge razgledavanja, ali je znao samo francuski pa smo ga odbili. Uskoro je došao i drugi - Mustafa, koji je savladao Pidgin English na cesti i sasvim smo se dobro sporazumjeli. Mustafa je uistinu dosta znao o povijesti ovoga grada kao i cijele zemlje. Prošli smo pored sudnice, kroz vrata koja su napravljena pod utjecajem Portugala, pokazao nam je ostatke židovskih mozaika po kućama, staro kazalište iz 1913. godine, objasnio nam je da je Tanger prije bio glavno središte crne burze i bescarinska zona - sve u svemu, bio je vrlo zabavan. Mene je na sva usta nahvalio mom mužu i savjetovao mu da mora biti jako dobar prema meni, te da me mora paziti (kasnije smo shvatili da je to prva stvar koju će prosječan Arap reći drugom muškarcu ako je ovaj sa ženom). Prošli smo i pored nekoliko dvorišta punih smeća i smrada, na što je on konstatirao da su Marokanci prljavi ljudi. Potom nas je doveo do svog prijatelja koji ima trgovinu s tepisima i ostalim suvenirima (bazar). Tu smo shvatili da od jednog do drugog bazara postoje ogromne razlike - primjerice, jedni prodaju konfekcijski napravljene tepihe za turiste (koji su također od prirodnih materijala), a drugi prodaju ručno rađene s mnoštvom simbolike po sebi. O cijenama je bespredmetno razgovarati, jer sve ovisi isključivo o vašoj sposobnosti cjenkanja. Naše najbolje cjenkanje iznosilo je 40% od početne cijene - dakle, spuštena je za 60%.

Kako nam je to bio prvi shopping, naviknuti na europski način kupovanja, nismo znali kakvi su običaji, ali uskoro smo saznali. Prvo nam je ponuđeno da sjednemo na klupice između snopova tepiha, zatim nam je donesen čaj od mente - tradicionalni marokanski napitak. Uz to uistinu odlično piće upustili smo se u razgovor s prodavateljem o običajima i kulturi njegove i naše zemlje. U jednom trenutku u trgovinu je ušao jedan Berber koji se vjerojatno taj čas spustio s brda i vidjevši turiste, upitao nas je otkuda smo. Kada smo odgovorili, samo je prokomentirao "A, Šuker!" i otišao dalje za svojim poslom. Nakon "čajanke", naš prijatelj je počeo izvlačiti berberske ćilime najrazličitijih boja i veličina, a kad se nama jedan svidio, on ga je ostavio sa strane i uputio nas da si još nešto iz dućana izaberemo, jer ćemo tako dobiti bolju cijenu. Izabrali smo još nekoliko suvenira i nakon toga se dogovorili za cijenu koja je ovaj put bila za trećinu niža od početne i tako smo završili svoj prvi “pazar”. U danima koji slijede nismo mogli odoljeti da svaki dan ne kupimo bar suvenirčić od nekoliko dirhama iz jednostavnog razloga što je takav način kupovine poseban doživljaj.

Posjet kraljevskom gradu Fesu uslijedio je dan poslije. On se nalazi u unutrašnjosti Maroka, oko 350 km od Tangera i prema njemu je Tanger stvarno europski grad. Posjetili smo veliku tržnicu na kojoj nema što se ne prodaje i nudi - od kože, tepiha, mesa, voća i povrća, žive peradi, slatkiša, usluge šišanja i brijanja, tetoviranja..., a ulice su toliko uske da se jedva dvoje ljudi mimoiđe. Zatim smo posjetili najstariju mošeju - tako Marokanci zovu džamiju - iz 9. stoljeća, vidjeli smo ogromne bazene s prirodnim bojama za kožu i tkanine, nakon toga smo išli u berbersku ljekarnu gdje se prodaju najrazličitiji začini, mirisi i ljekovite biljke, a na kraju smo posjetili jedan bolji restoran u kojem smo jeli kus-kus - tipično marokansko jelo od riže, povrća, začina i piletine (ponekad i govedine). 

tangerx300.jpg

Posjet plaži bio je vrlo zanimljiv. Kao što sam već navela, ispred hotela postoji ogromna pješčana plaža, ali prema preporuci naše voditeljice puta, na nju se nismo išli kupati jer bi nas lokalni Marokanci koji se na njoj kupaju i provode cijele dane čudno gledali, a i more nije čisto zbog blizine luke. Tako smo se mi i jedan slovenski par uputili taksijem na tzv. Robinson plažu koja se nalazi desetak kilometara od grada. Prvo što smo morali napraviti je uhvatiti taksi i dogovoriti se za cijenu. Nakon uspješnog cjenkanja (plaćanje je tek nakon što on dođe u dogovoreno vrijeme pred Vas i odveze Vas natrag u hotel - tolikom povjerenju s njihove strane smo se iznenadili), naš simpatični taksist koji ne govori niti jedan jezik osim arapskog je krenuo. Ponovno smo se iznenadili tolikoj gostoljubivosti jer ovo nije bila klasična taksi vožnja već je tu bilo uključeno i razgledavanje grada, pogled s vidikovca gdje se spajaju Atlantik i Mediteran, vožnju kroz tzv. Marokansku Kaliforniju kojom dominiraju vile bogatih saudijskih naftaša kao i kraljevska ljetna rezidencija, a svemu tome je u podlozi bila arapska muzika. Vidjeli smo i kako podmititi prometnog policajca ako prebrzo vozite - umjesto novaca bolje mu je dati jednu cigaretu (cigarete se na ulici mogu kupiti na komade). Došavši na plažu, izvalili smo se na pijesak uz ogromne valove, a nakon nekog vremena stiglo je desetak Marokanaca i počeli su igrati nogomet. Kada su se umorili, povukli su se u pećinu iznad plaže i dok je jedan od njih pekao ribu, ostali su plesali i pjevali, a mi smo zaključili kako se to baš ne može na svakoj plaži doživjeti.

Od subote, 04. rujna 1999., u Maroku je prestala žalost za pokojnim kraljem koja je trajala 40 dana i tada su počele svadbe. Međutim, svadbe su se održavale svaki dan, a ne samo subotom, a dok traje svadba cijeli grad ne može spavati jer se svi vesele, pjevaju i trube. Tako su naši snovi bivali svaku noć, između 3 i 5 sati ujutro, prekidani, jer su tada svadbene kolone stizale pred hotel i ispraćale mladence, ali nam nije bilo žao pošto su im i svadbe kao i sve ostalo specifične.

Tjedan dana u takvom ozračju vrlo brzo prođe, pa je tako i našem putovanju došao kraj. Stigli smo u Zagreb puni dojmova odlučivši da će i sljedeće ljeto sigurno u našim životima obilježiti neka egzotična zemlja (a bila je to Kefalonija...)


Autor: Anamarija Fabian