Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Sjeverna Amerika :: S. A. D. :: Miami :: Putopisi :: Miami - moje putovanje
Miami

Miami - moje putovanje

Miami - moje putovanje

Ljeto je, 4. srpnja 2002. godine. Krećem na putovanje iz snova. Uzavreli i prepuni zagrebački aerodrom stvara mi laganu, ali pozitivnu atmosferu u organizmu. I dalje ne vjerujem. Sedamnaest mi je godina tek, i život me je, očito, odlučio podariti predstojećim i nesvakidašnjim iskustvom vrlo, vrlo rano. Mora da sam sretnica. Krećem sama u daleki svijet, bez roditeljske ili ičije pratnje. Odlazim u Sjedinjene Američke Države biti odabrani sudionik «Međunarodnog kampa za mir». Prolazim “checking” i ulazim u maleni, plavi autobus, krcat glasnim ljudima, koji me vozi do «Croatijinog» aviona. Osjećam se uspaničeno i tako samo. No, ubrzo, u tom istom autobusu, vodeći se mlađim muškim glasovima, njihovim uzbuđenim prolomima smijeha i temama razgovora koji vode, otkrivam svoje suputnike. Trojicu sedamnaestogodišnjaka, moje buduće kolege u kampu. Prilazim im i upoznajemo se. Vrlo su simpatični i nadasve opušteni, obučeni u kratke hlačice i japančice, s ruksacima na leđima. Da, bili su upravo tako obučeni, ležerni i nasmiješeni. Zaprepastila me, ali istodobno i oduševila njihova neopterećenost dugotrajnim putovanjem, presjedanjem, snalaženjem u nepoznatom i stranom, velikom i mnogoljudnom... Bila sam nevjerojatno uzbuđena.

Frankfurt. Aerodrom veličine jednoga grada. Stotine i stotine ljudi, djelatnika, trgovina, pomičnih traka, ulaza, izlaza, info-pultova... A moja se vesela družina i dalje hihoće, čineći me sve opuštenijom i rasterećenijom. Muvamo se po trgovinama, tražeći naš «međunarodni» avion. Pronalazimo ga. O, Bože, kakva mukotrpna kontrola. Prepipavaju nas, pregledavaju nam stvari, a «neprijateljski nastrojeni» detektori pište negdje u daljini... Mjere zračne sigurnosti su poprilično oštre, osobito, nakon tragičnog avionskog incidenta u SAD-u, u rujnu 2001. godine, samo nepunih deset mjeseci prije ove moje prekooceanske «avanture». Vjerojatno moja zabrinutost i panika baš u tome i pronalazi svoje opravdanje. A još je i 4. srpnja, američki Dan nezavisnosti. Njima, vrlo bitan i svečan blagdan. 

FrankfurtAirport_468x320.jpg

U golemom, nepreglednom i udobnom avionu, moja «ekipa» i ja smo razdvojeni. Ja na jednom kraju aviona, a njih trojica skupa, na posve drugom dijelu letjelice. Nije fer. Ali i ja imam solidne susjede, gospođu iz Indije s preslatkim sinom. Izmjenjujemo par riječi. Let prolazi i više nego dobro. Ustajem se i odlazim do «hrvatskih» turista, mojih kompanjona. Oni jedu i piju sve redom, gledaju filmove, pa malo spavaju i nerijetko se «valjaju od smijeha». Gospođice stjuardese su vrlo susretljive i pristupačne, a čitava se avionska usluga odlikuje izuzetnom kvalitetom i brzinom. Sve pohvale.

Stižemo. Na aerodromu u Miamiju nema mjesta za slijetanje. Nakon toliko sati leta, još kojih pola sata odugovlačenja i «plovljenja» po zraku, neće me uspjeti naživcirati i obeshrabriti u totalnom entuzijazmu i veselju, koje me polagano obuzima. Bila je to lijepa panoramska vožnja. Napokon pogled na kopno, i to kakvo kopno! Neprocjenjiv pogled na prekrasan grad američkog sunčanog poluotoka, Floride. Što drugo reći osim: «Miami, here we come!».

miami from the air x 300.jpg

Dočekuje nas Tom, naš udomitelj u Miamiju. Vrlo je drag. Bavi se prijevozom američkih «poznatih faca» limuzinama, od aerodroma pa nadalje. Da, i nas je dočekao jednom takvom. Lijepo, ali i pomalo smiješno. Dosta se dugo vozimo do njegove kuće. Promet je jako gust, a vrijeme sunčano i sparno. Ta je sparina jakog intenziteta tipična za ovaj kraj. Teško je podnosim. A da ne spominjem vremensku razliku... Ne smijem dospustiti da me umor savlada.

Dolazimo u dom naše privremene obitelji. Jako su srdačni. Tom ima ženu i kćer naših godina, koja izgleda kao Julliane Moore. Dobro govorim engleski i ubrzo se upuštam u najnormalniju konverzaciju s njima. Dragi su, imam osjećaj da ih znam od prije. Kuća im je simpatična, uokvirena palmama i beskrajnim zelenilom. Zapravo, sve su kuće u naselju gotovo jednake. Zgodno. Dečki su pomalo u grču, jer, engleski im nije jača strana...

Istog toga dana, naša «obitelj» i mi, premorena i iscrpljena četvorka s druge strane svijeta, krećemo na izlet, točnije «picnic» povodom već spomenutog Dana nezavisnosti. Ležimo na dekicama, grickamo čips i gledamo veličanstveni vatromet. Zbilja lijepo i neponovljivo. Amerikanci se «kidaju» od uzbuđenja, bjesomučno plješću i skakuću. «Moji» dečki se smiju i izruguju. Ali, zabavno im je...

Nakon par dana boravka u Miamiju nagledasmo se svega: prekrasnih plaža, naročito Miami Beach-a, nakupasmo se u pretoplom Atlantiku, najedosmo se američke hrane, vidjesmo Versaceovu bajnu vilu i brojne tržne centre, farmu krokodila, upoznasmo brojne interesantne prijatelje naših udomitelja... Ali, vrijeme brzo leti. Moramo krenuti u kamp, zbog toga i jesmo ovdje.

Dolazimo u «Međunarodni kamp mira» u Sjevernoj Karolini. Sušta suprotnost sunčanoj Floridi, ali zato ne i manje lijepa. Djeluje kao Gorski Kotar, zeleno, brdovito i svježe. Kratke rukave zamjenjujemo dugim. Upoznajemo nebrojeno puno mladih ljudi iz svih krajeva svijeta. Prekrasno iskustvo. Spavamo u šatorima, a higijenu obavljamo u zajedničkim sanitarima. Eh, da, to su čari kampiranja. Kamp odiše duhovnošću, mirom, razumijevanjem i zajedništvom. Uživamo družeći se, sudjelujemo u raznoraznim radionicama, pjevamo, plešemo, kuhamo, spremamo, izrađujemo nakit, igramo društvene igre, navečer se okupljamo uz vatru i iznosimo dojmove o tadašnjem danu ili danima, veselimo se, rekreiramo se kupajući se u prohladnim vodama tamošnjih gorskih rijeka, planinarimo, izgrađujemo prelijepe prijateljske odnose, obogaćujemo saznanja o drugim kulturama i narodima, unapređujemo vlastito znanje stranih jezika, živimo u skladu s tolerancijom, nesebičnošću, razumijevanjem i davanjem. Izrazito sam zadovoljna doživljenim i postignutim. Ali, čeka me sljedeći izazov.

Pošto smo, moja trojica domaćih kompanjona i ja, obavili svoju dvotjednu obuku u «Kampu mira», došao je red da se iskažemo u vođenju toga istoga kampa, ali s puno mlađom populacijom, ovaj puta - američkom djecom starom između 8 i 15 godina. Hm, vrlo uzbudljivo i zanimljivo. Bila sam zadužena za tri male Floriđanke, drage i simpatične djevojčice. Određivala sam im dnevne aktivnosti, bodrila ih u društvenim i sportskim natjecanjima, poticala njihovu kreativnost i snalažljivost... Fora. Dečki su «posao» shvatili malo manje ozbiljno, ali su se znali i potruditi. Lijepo smo se družili, puno naučili i doživjeli i, naravno, smijeha nikada nije nedostajalo. Zbog toga su rastanci uvijek teški i bezveze. Pa tako i tada. Nismo baš mogli zauvijek ostati «kamperi»...

Rastali smo se od naših «privremenih sustanara». Nisam mislila da će mi biti tako žao, moram priznati. Bila je to lijepa zajednica različitih ljudi, koji su se, bez obzira na narodnost, vjeroispovijest, boju kože i uvjerenja, tako lijepo družili i slagali. Slavili smo različitost. Zapravo, bili smo ujedinjeni u različitosti, a to je uistinu istinsko bogatstvo.

Obišli smo i Atlantu, u Georgiji. Grad kao preslikan iz nekog davnog «južnjačkog» filma. Drvene kućice u cvijeću, prašnjave ceste, imanja s konjima i raznoraznim drugim životinjama... Bila sam oduševljena.

atlanta.jpg

Dečki su se najbolje zabavili u jednom slikovitom američkom gradiću, kažu najstarijem na dotičnom kontinentu. St. Augustine je jedan živahno obojen gradić. Sadrži čitav spektar duginih boja, sav blješti i sjaji. Bojim se da su «Ameri» ipak malo pretjerali pri bojanju fasada. A možda je to i željeni imidž grada, budući da je sav tako bajkovit. Navozali smo se nekakvim zgodnim vlakićem kroz gradić, isfotografirali se u svim mogućim i nemogućim pozama. Bilo nam je baš zabavno. Voljela bih ponoviti taj dan.

Evo nas ponovno u Miamiju, prošlo je gotovo mjesec dana od kada smo zadnji puta vidjeli Toma i njegovu obitelj. Ostali smo kod njih još četiri dana, koje su nam oni sadržajno obogatili izletima po nepreglednomu gradu. Svaka čast. Opet smo se svjetski iskupali, posjetili prijateljice Tomove supruge u susjedstvu, većinom latino-amerikanke, jer ih je na Floridi nebrojeno puno. Ali nisu nam promakle niti prave floridske «zlatne djevojke», uglađene starije dame i damice boljeg imovinskog stanja i poprilično velike platežne moći, koje, kao i mnogi drugi Amerikanci obično, nakon radnog vijeka, zasićeni gradskim gužvama i užurbanošću, te vremenskim neprilikama, sele u uvijek toplu i sunčanu Floridu. Doslovce, kao ptice - selice, sele na jug.

Mene se taj Jug doista dojmio. Upoznala sam divne ljude, susretljive i drage. Vidjela sam prekrasne i neponovljive krajolike, koje ću zauvijek nositi u sjećanju. Iskustvo je neprocjenjiva svar, možeš ga uvijek i svuda nositi sa sobom. Naravno, lijepo ga je i podijeliti. Dečki su iskustvo obogatili i brojnim suvenirima, krpicama, parfemima... Hm, pa nisam niti ja odoljela.

Vrijeme je za onaj isti let, ali ovaj puta u suprotnom smjeru. Ulazimo u golemi avion i tražimo mjesta. Zar je moguće da su dečki opet skupa, a ja na drugom kraju aviona? Da, moguće je... Odšuljat ću se poslije do njih.


Autor: Jelena Petrović