Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Europa :: Norveška :: Oslo :: Putopisi :: Nord Kapp
Oslo

Vezane destinacije
Upoznajte i otkrijteOslo

Nord Kapp

Nord Kapp

Kasno navečer sam krenula iz Trondheima za Bodo (sa prekriženim slovima o). U vlaku sam upoznala lika (po zanimanju psihijatar, kako prikladno) koji mi je objasnio da ne moram plaćati bus do Nord Kapp-a, dovoljno je otići na terminal sa kamionima i šefa terminala zamoliti da mi pronađe kamion koji ide na sjever. Loše kod upoznavanja je bilo što smo cijelu noć pričali (to mi je bio jedini razgovor sa psihijatrom u životu, časna riječ), proanalizirali život, svijet i svemir, a ujutro sam bila mrtva umorna, čekao me dug put i mislila sam si kako je glupo bilo probdjeti noć, a znati kakvi me napori očekuju. I inače na putovanjima rijetko tulumarim, jer i doma mogu živjeti noću i spavati danju, ne moram otići stotine kilometara daleko da bih radila to isto. Ali, eto, dogodi se da sasvim slučajno upoznam jako zanimljive ljude sa dobrom pričom i tada propadne spavanje...

S pričom o kamionskim terminalima mi je uštedio oko 1000 kruna (jaaaaaako puuunooooo novaca!!!). Nisam mogla vjerovati, ali stvarno je upalilo. Osjećala sam se kao da tražim taxi, lako sam pronašla šefa, rekao mi je da se vratim za sat vremena i da ima kamion koji vozi do Hammerfesta. Pogledala sam na kartu i izmjerila da je oko 2 prsta (uvijek tako mjerim udaljenost, onda mi se sve čini blizu i lako dostupno, iako pojma nemam koliko je to kilometara...) udaljen od Nord Kapp-a, zaključila sam da je idealno blizu i krenula s njim.

Iskrcala sam se na križanju kod Hammerfesta, on je odlazio prema Finskoj, ne znam više točno gdje, a ja sam nastavlajla prema Mageroy-u, otoku na kom se nalazi Nord Kapp.

Nastavila sam autostopom, bila sam usred ničega, van grada, daleko od terminala, s ruksakom od preko 20 kg na leđima... Bila sam euforična dok sam stajala na praznoj cesti pod oblačnim nebom koje je prijetilo kišom... Bilo mi je savršeno, na sjeveru, daleko, daleko, na kraju svijeta...

140002-1.jpg

Istina da nije bilo prometa, ali bezbrižno sam gledala tundru oko sebe, prazan prostor s niskim rastlinjem... Ma prekrasno!. Nisam dugo uživala u praznini dalekog sjevera, povezao me stanovnik Honningsvaga, glavnog grada Mageroy-a, a ujedno i najsjevernijeg grada na svijetu. Osjećala sam se kao da sam nekako upala u „Život na sjeveru“, identična atmosfera, sobovi uz cestu, magla...

Već slijedeće godine sam na otok putovala kroz tunel 200 metara ispod morske površine od fjorda Katfjord do Mageroya,  ali to ljeto još nije bio izgrađen i jedina veza sa otokom je bio trajekt. Moj vozač je žestoko odbio mogućnost da s Nordkapa sebi platim kartu uz objašnjenje da sam stopirala i da je on dužan odvesti me tamo gdje želim stići. Objasnio mi je da od Honningsvaga do Nord Kapp-a ima 30 km (prije toga sam rekla da ću to proći pješke!!!), da nema vremena voziti me na plato (to bi uistinu bilo previše i bilo bi mi neugodno) i da će mi na trajektu naći prijevoz za dalje. Predobar i preljubazan...

Našao mi je autobus, redovnu liniju od Narvika do litice sa najspektakularnijim pogledom na Barentsovo more obasjano crvenilom ponoćnog sunca. Vozač je pristao, nije bilo problema, naglasio je da je vožnja besplatna, da kuži studente... Grozno vrijeme, magla poput sniježne mećave, led i nikakava vidljivost su tu liniju učinile suvišnom. Da nije bilo poljskog studenta koji je stopirao negdje oko Alte i koji je također putovao besplatno, autobus bi vozio prazan ili pun uzaludnosti, što vam na kraju dođe na isto. Nas dvoje smo bili jedini putnici, odmah smo se upoznali, naravno, ispričali si međusobno odakle idemo, gdje namjeravamo nastaviti, kako...

Uvijek mi se sviđalo pričati sa suputnicima. Takvi razgovori nikada nisu imali veze s tračevima koje ne mogu podnijeti, uvijek bi pronalazili zanimljive teme, bez ograda i folirancije... Sjajni momenti...

Uz put smo se zaustavili kod laponskih šatora da vidimo beba-soba. Preslatko stvorenje, šteta što su slike tako mračne...

14-3.jpg

Pokušala sam mu se približiti, ali Laponac je nešto počeo vikati i kada je sob krenuo prema meni ubacila sam u rikverc. Za svaki slučaj, nikad se ne zna...

Smijala sam se kada mi je vozač objasnio da je vika bila samo upozorenje da mu ne diram rogove, jer je premlad i rogovi mu nisu okoštali dovoljno pa su lomljivi. Tada mi je bilo žao što sam se pokazala kao kukavica, ali... Nastavili smo dalje...

Ulaznica za plato je bila 100 norveških kruna, ali mi smo ipak studenti... Vozač nam je savjetovao da se sakrijemo u WC da ne bi morali potrošiti dragocjene novce i tako nas je prošvercao...

140001-1.jpg

Na plato smo ostali izgubljeni u magli, nije bilo govora o ponoćnom suncu, nismo vidjeli ni more, ni litice, ništa. Jurcali smo uokolo pokušavajući poslikati sve i svašta, slikali smo samo maglu. Nedostatak pogleda možete vidjeti na fotografijama, magla je prilično dobro ispala...

U objektu smo htjeli pojesti pizzu, ali kada smo vidjeli da košta 50 DEM, brzo smo odustali. Obišli smo kapelicu pod zemljom gdje se održavaju vjenčanja, ukopane hodnike u kojima su izložene punjene ptice koje nastavaju otok, suvenirnice sa preskupim stvarima...

Na povratku smo htjeli pješke do Honningsvaga, dok smo se probijali kroz maglu, led i sivilo, pokupio nas je isti šofer u istom autobusu i vratio na Nordkapp, noć (kao da je postojala noć...) smo proveli pričajući zgode (ne Hlapićeve!) s putovanja, ujutro smo iz autobusa zvali doma i moja mama je bila izbezumljena kada je čula njih dvojicu kako viču «hello, mamma» u 6 ujutro. Možete misliti kako je ženi bilo probudit se, čuti telefon i na pitanje „di si?“ dobit odgovor da ne znam, da sam skroz na sjeveru i da mi se ne ide doma... Naravno da smo i natrag imali besplatnu vožnju do Narvika, to se podrazumijevalo. Poljak je sišao u Skaidi i produžio prema Finskoj, u Alti se mijenjao šofer i na moje pitanje da li sada moram platiti kartu, moj samoprozvani prijatelj je rekao da mi nitko neće tražiti da pokažem kartu jer je to nepristojno.

www.putnica.bloger.hr/

Više info: www.nordkapp.no/


Autor: www.putnica.bloger.hr