Vi ste ovdje: Početna :: Destinacije :: Australija i oceanija :: Australija :: Sidney :: Putopisi :: Sidney
Sidney

Vezane destinacije

Sidney

Sidney

Najduži let u mom životu trajao je oko 22 sata, a za to kratko vrijeme preletjela sam cijelu Europu, Aziju i dio Australije. Na mom putu od Londona do Sydneya odgledala sam nekoliko filmova, odspavala nekoliko puta, a vrijeme sam mjerila brojem obroka koje sam pojela i koje još moram pojesti do slijetanja. Pojela sam ručak, još samo večera i doručak... kroz prozor sam vidjela samo oblake, i to ako je bio dan. Zbog ograničenog prostora za sjedenje na sjedalu te za kretanje po avionu, prilično sam se ukočila, od sjedenja mi otpala guza i utrnulo sve što god je moglo po meni. Kako sam na svom putu prešla datumsku granicu i pomaknulo se vrijeme nekih 8 sati unaprijed, definitivno sam se izgubila u prostoru i vremenu.

Nakon 22 sata druckanja u avionu, zakoračila sam na Australsko tlo. Eto mene u posjet rodbini. Već je bila večer kad smo sletjeli u Sydney, što je bilo dobro, jer se ljudski organizam ipak mora odmoriti od napornog puta i prilagoditi novoj vremenskoj zoni. Čak i usprkos noćenju, ujutro sam se probudila mamurna. Organizam još uvijek nije osjećao da je jutro, falilo mi je sna. Sve u svemu trebalo mi je nekoliko dana da uhvatim ritam s izlaskom i zalaskom sunca tamo dole. Uglavnom, ustajala sam prilično rano jer su moji morali na posao pa bi me odbacili do grada gdje sam sama švrljala po cijele dane, sve do popodneva kad bi me skupili i svi bi skupa išli kući, na ručak-večeru.

sydney-chinatown.jpgTjedni ritam u zemlji „down under“ nije ništa drugačiji nego ovdje gore. Uglavnom je sve ludo, juri se na posao, pa s posla doma, dan je svima prekratak za barem nekoliko sati, prometne gužve, iznervirani ljudi... jedino što je zbog blizine Južne Azije sve puno „kosookog“ stanovništva i osjeća se jak utjecaj tih „žutih“ zemalja. Tako se kod mojih jede uglavnom kineska kuhinja i imala sam priliku probati razna azijska jela kao da sam bila u nekoj Azijskoj zemlji, a ne u Sidneyu. Kad smo već kod kosookog stanovništva, objasnili su mi da imaju jako velik broj imigranata iz Kine, Japana i drugih susjednih kosookih zemalja. Od toga se većina kosookih poženila Australkama pa sad imaju i državljanstvo i potomstvo. Objasnili su mi da je uzrok tako velikom broju mješanih brakova (uvijek je muškarac kosooki, a žena Australka) činjenica da je velik broj Australaca, dakle muškaraca – pederi. Pa obzirom da žene ne mogu naći prirodnog partnera bijele puti i vlastite rase, mogu se okrenuti onim muškarcima koji su na ponudi – a to su većinom mali žuti iz susjednih zemalja u potrazi za boljim životom ili pak jedna drugoj (i taj broj je u porastu).

mardi gras.jpgPrema tome, nije čudno što se slavni Mardi Gras festival (festival pedera i lezbi) odvija baš ovdje. A Australsku vlast kao da ne boli odveć glava zbog toga jer im barem taj festival omogućava dobar pritok novca u državnu blagajnu zahvaljujući rijekama homoseksualaca koji se na taj festival slijevaju iz svih krajeva svijeta. Kao da ne dobivaju dovoljno para od normalnih oblika turizma. Osim toga, trgovci svakodnevno dobro zarađuju na ovoj subkulturi. Inače, Australci su zaista pravi komadi – mišičavi i preplanuli jer po čitave dane surfaju na plažama, plavih očiju i plave, najčešće lagano valovite kose – kao anđeli. Šteta što su pederi. Ipak, bili su melem za moje oči (pogotovo na plaži). Još jedan problem s kojim se susreću Australci je alkohol. Taj porok davnih su dana donijeli Englezi na ovaj otok-kontinent. Naime, brodovima su slali zatvorenike u Australiju, i tu su, s kolonijom zločinaca, probisvijeta i niš-koristi muškaraca, te bačvama alkohola upropastili ne samo domoroce – aboridžine, već i brojna pokoljenja današnjih žitelja.

aborigini.jpgAboridžine su s vremenom doslovno istrijebili alkoholom jer njihov organizam (tj. jetra) nije bio naviknut na takav otrov. Oni koji su do danas preživjeli tumaraju mrtvi-pijani Sidneyem, zaudarajući na alkohol, i nažalost neće još dugo. Ima ih koji spavaju na ulicama, parkovima ili bez svijesti sjede negdje na javnim mjestima. No, prava su atrakcija oni koji su bili dosjetljivi i namazani prirodnim bojama, polugoli sjede i sviraju didgeridoo. Didgeridooje njihov tradicionalni instrument iz porodice roga. Komad tj. grana drveta (najčešće eukaliptusovog) se izdubi i ostavi se da ju izjedu termiti iz nutra, a zatim se s jedne strane u njega puše da bi s druge strane izašao specifičan zvuk. Specifična melodija kao rezultat sviranja didgeridooa je aboridžinska vještina i drugi ju vrlo teško mogu postići. Tajna je u cirkularnom disanju, dakle udiše se i izdiše istovremeno puštajući zvuk. E, da mi je to naučiti svirati. Istina, na Paddy's Marketu kupila sam si jedan pravi pravcati didgeridoo (oslikan aboriđinskim slikarijama karakterističnim stilom slikanja točkica) i jedva ga dovukla do Zagreba, ali nikako da ulovim vremena i naučim svirati taj egzotični instrument. Paddy's Market je jedan od jeftinijih marketa u Sydneyu, a smješten je u tzv. Kineskoj četvrti. China town je četvrt u kojoj je najveći broj kineskih dućana i radnji te restorana, a glavna ulica u četvrti je Dixon Street. Ipak su kinezi oduvijek bili prvenstveno trgovci. Kažu da se kineska prisutnost u Sydneyu osjeća već skoro dvjesto godina. Glavna ulica China towna je Dixon street. Na ulazu u ulicu nalaze se tipična kineska ceremonijalna vrata sa, čini mi se, dva lava na stupovima. Osim tih vrata, vrijedi prošetati i kineskim vrtovima. Tu sam upoznala jednog turista – kineza, a koga drugog, koji je kao i ja sam samcat lunjao naokolo i imao problem sa slikanjem samog sebe. Onda smo slikali jedan drugog, pa otišli na  kineski čaj u jedan kineski restoran u tipičnom kineskom paviljonu (pagodi) pokraj jezerca prekrivenog lopočima i dogovorili se da se sutradan priključimo jednoj turi i odemo na izlet u okolicu Sydneya - na Blue Mountains i Green Mountains. Rečeno – učinjeno. Vidjeli smo sve i svašta od eukaliptusove šume do klokana.

Lutajući Sydneyem, posjetila sam dosta gradskih atrakcija, kao npr. Gradsku vjećnicu (Town Hall), izgrađenu u viktorijanskom stilu u drugoj polovici 19.st. i to na mjestu nekadašnjeg groblja, katedralu sv. Andreja i brojne druge slatke stare crkvice i građevine stisnute između velebnih modernih nebodera. Totalno neprirodno i zastrašujuće.
sydney tower1.jpgPreporuka za najljepše panoramske poglede na Sydney i njegovu luku jesu vidikovac na tornju Sydney Tower i pogled s tornjeva mosta Sydney Harbour Bridge, poznatog po raskošnim novogodišnjim vatrometima. A „vodometi“ tj. vodoskoci svih vrsta, kao npr. Archibaldova fontana, mogu se vidjeti u Hyde Parku, prekrasnom dugačkom parku izgrađenom na mjestu nekadašnje močvare u kojoj su aboriđini još u 18.st. lovili patkice.
Najdraža mi je šetnja bila kroz mnogobrojne dućane u zgradi Queen Victoria Building, preteči današnjih shopping centara. Ta monumentalna zgrada datira s kraja 19. st., izgrađena je s namjerom da u svojim arkadama sadrži isključivo dućane, a proslavila su je čuda tehnike – liftovi koji su između ostalog mogli prevoziti i konje s nivoa na nivo.
Circular Quay su dokovi koji su od najranijih dana služili za ukrcaj i iskrcaj prekooceanskih brodova punih putnika i robe još iz doba jedrenjaka, brodova na vesla i parobroda. Trebalo je izgraditi Sydney pa su početkom 19. st. užurbano iz Engleske uvozili zatvorenike i kažnjenike da izgrade dokove potrebne za trgovinu vunom, ugljenom i fosfatima. Oni su živjeli u barakama u četvrti koja se zove The Rocks, a ta četvrt još i danas vjerno prepričava priče toga doba. Najzad, tu je i Opera, najslavnija građevina Sydneya, izgrađena na mjestu nekadašnje utvrde Fort Macquarie, i to od prilično neuglednih pločica nalik na one kupaonske. Gledana izdaleka – impozantna, a gledana izbliza, prilično je ružna. Barem meni. U svakom slučaju, vrijedi pogledati, kad ste već „tamo dolje“. Još jedna stvar koju svakako treba pogledati u Sydneyu je muzej posvećen lokalnoj svetici Mary MacKillop, zaštitnici Australaca (Mary MacKillop Place) s prostorijom čiji je strop oslikan aboriđinskim slikarijama. Aboriđinski umjetnik Sakshi Anmatyerre, izradio je na tom stropu 5 m x 4 m velik prikaz triju aboriđinskih legendi (priče iz snova) o postanku života na Zemlji (Dreamtime legends). Sastavljen je od više od 10.752 točkice (tu su ih prestali brojati) i autoru je trebalo 663 sata da oslika taj strop. Sredinom slike dominira zmija (Rainbow Serpent) koja je simbol plodnosti i vode, a legenda kaže da su korita rijeka nastala uslijed toga što je ta zmija gmizala kroz krajolik.

aboriginal art.jpgU Sydneyu možete kupiti različite suvenire koji su oslikani aboriđinskim likovnim izričajem, i to je, uz malene plišane medvjediće koale, defintivno najegzotičnije što možete sa sobom donijeti odozdola. Tako sam i ja jedva potrpala u kofer nekoliko desetaka koala različitih veličina s tipičnim australskim šeširićima i zastavicama, boomerang ukrašen aboriđinskim crtarijama, već spomenuti didgeridoo od kojih 1,20 m dužine, hrpu robe made in China, i puno poklona za cijelu bližu i dalju familiju u Hrvatskoj. Sa svime time i kao stand-by putniku, san mi je bio dokopati se Zagreba što prije, sa što manje presjedanja i bez gubljenja kofera i prtljage po putu. Iako mi se san i nije baš u potpunosti ostvario, noćna mora u kojoj su me iskrcali u Bangkogku u 01 h u noći i ostavili me da čekam drugi let (jer na dotadašnjem za mene nije više bilo mjesta) nije dugo trajala. Na sreću, samo sat vremena kasnije pokupio me Qantasov let za London (koji je na istom mjestu pak ostavio hrpu svojih stand-by putnika), a kad smo s prvim zrakama sunca sletjeli u London, po izlasku iz zrakoplova oduševljenju nije bilo kraja – ne zato što smo stigli u London, već zato što smo Wunala Dreaming.jpgdoletjeli Wunala Dreamingom, jednim od triju zrakoplova iz Qantasove flote koji su jedini oslikani aboriđinskim motivima (Wunala Dreaming – crveni, Nalanji Dreaming– plavi, Yananyi Dreaming – naranđasto-crveno-plavo-bijeli). Stoga, ako idete u Sydney, sačuvajte si posljednju sliku u fotiću za ovakvu situaciju jer možda ćete imati sreću letjeti baš jednim od ta tri aviona.


Autor: M.D.T.